Svakodnevne tragedije

Izvor za fotografije: muf.com.hr

Prošli tjedan, nakon mog teksta o potrošnji, nekoliko mi je ljudi poslalo link na ovaj klip na YouTubeu u kojem građanka Sarajeva neutješno plače jer je njezin kvartovski Mercator pretvoren u Konzum, a kada zatim sazna da će baš svi Mercatori postati Konzumi, njezina tuga postaje prevelika za riječi. Komentari su, očekivano, raznoliki: od onih koji su sigurni da je sve namješteno, preko onih koji joj se rugaju ili se barem žure istaknuti da im je sasvim svejedno gdje kupuju hranu, do onih koji su uvjereni da je riječ o izravnom napadu na hrvatske interese u BiH. Ima, međutim, i komentatora koji s njom simpatiziraju, i sami svjesni da naizgled sitne promjene mogu ostaviti dubok trag u našim svakodnevnim životima. Bez obzira na to je li baš ova snimka autentična, ako se bavite popularnom kulturom, prije ili poslije naiđete na iskaze vrlo slične ovom.

Meni ova snimka u prvom redu govori o svakodnevici i o tome kako smo u stanju reagirati kada se naš svakodnevni život mijenja, iznutra ili izvana, našom ili tuđom odlukom. Mogu to razumjeti jer pripadam onim ljudima koji vole stabilnost i red, neki bi rekli rutinu, pa i kolotečinu. Načelno sam skeptična prema promjenama, sitnim i značajnijim, koje prijete narušavanju onoga što promatram kao krhku ravnotežu svoje svakodnevice. Jedan je razlog onaj uobičajeni: rutina mi je potrebna kako bih što bolje radila, a navike, rituali i slične male stvari pomažu mi da što brže i bezbolnije prođem kroz dnevne obaveze.

No postoji i drugi razlog: osim što remete moju voljenu rutinu, takve me promjene podsjećaju da vrijeme prolazi i da je svakim sitnim pomakom nešto nepovratno izgubljeno. Ne radi se o samoj stvari, o tome idem li u nabavke u Konzum, Mercator ili Billu, nego se radi, na primjer, o vremenu kada sam išla u Konzum na Kvatriću iz kojeg bih jedva donijela vrećice do stana na četvrtom katu. Mrzila sam živjeti sama i kuhala sam si jedino nekakve splačine koje sam jela gledajući Seks i grad. Radi se, još više, o mnogo ranijem vremenu kada su moji baka i deda još uvijek živjeli na Ravnicama i kada bi me baka nagovarala da odem s njom do Slavije preko puta, šapćući mi na uho: “Možda padne sladoled.” Ta će Slavija – sada Diona – u mojoj glavi uvijek ostati povezana s njima, popodnevima u Maksimiru, kvizom Brojke i slova, bakinim hot dogom za večeru i jednom epohom u koju se više ne mogu vratiti. Kada sam se proljetos uputila na pomalo mazohističku šetnju tim kvartom, ušla sam u njihov stari ulaz, no u Dionu nisam htjela ući. Kakvog bi to smisla imalo, ako tamo više nema Slavije?

Ne radi se, naravno, samo o Slaviji. Ovisnicima o (pop) kulturi sigurno je dobro poznat osjećaj neraskidive povezanosti nekog albuma, serije ili knjige s određenim razdobljem u njihovim životima, određenim godišnjim dobom ili ljudima s kojima su se tada družili. Zbog svega toga neke je albume nemoguće ponovno slušati bez toga da nas automatski teleportiraju u prošlost. Neke iz istih razloga možda više niti ne možemo slušati. Većina nas rado priča o kulturnim proizvodima koji su nas formirali jer se uglavnom radilo o prijelomnim, životnim utjecajima, no banalnije strane suvremene svakodnevice nisu posebno inspirativan materijal za razgovore uz kavu sve dok također ne postanu dio prošlosti, dok se iz življene kulture ne preobraze u dokumentarnu. Što sam starija, sve češće svjedočim procesu u kojem naša prošla svakodnevica postaje građom brojnih istraživanja kulturne povijesti, kako onih koja se bave razdobljem socijalizma, tako i onih zainteresiranih za 1990-e.

Jednim dijelom promjena u mojoj svakodnevici upravlja neumoljivi protok vremena. Stvari se mijenjaju, serije završavaju, snimaju se novi albumi, ljudi odrastaju. Takve su promjene dio našeg životnog razvoja i pripadaju očekivanim smjenama unutar popularne kulture i, koliko god se ponekad teško s njima pomiriti, osjećaj koji izazivaju sadrži i primjese slatkog, a ne samo gorkog. No u isto vrijeme promjene u našoj svakodnevici, a to kao da osobito vrijedi za regiju u kojoj živimo, neosporno ovise o političkim i ekonomskim faktorima za koje nam se također čini da se nalaze izvan naše kontrole. Priča o Slaviji isključivo je osobna ako je promatram u kontekstu kraja vlastitog djetinjstva i moje suze za jednom trgovinom koje više nema u tom slučaju ostaju na razini “svakodnevne tragedije”, događaja koji je bitan samo meni i mojoj obitelji. No kraj moga djetinjstva također se poklapa s početkom rata i svršetkom jednog razdoblja, nestankom jedne države čiji se tragovi danas mogu vidjeti i u slučajnim ostacima naziva trgovina ispisanih na fasadama zgrada. U tom smislu priča o Slaviji ima mnogo šire značenje, baš kao što preobrazba Mercatora u Konzum, osim što Sarajku s početka teksta lišava omiljenog supermarketa, jasno svjedoči o političkim i ekonomskim uvjetima u regiji, o načinu na koji (ne) funkcionira tranzicijski kapitalizam.

Kulturni teoretičar Paul Willis, pišući o odnosu rada i kulture (u tekstu “Kultura tvorničkog pogona, muškost i oblik plaće” iz 1979.), kaže da je jedan od temeljnih paradoksa našeg društvenog života taj da smo “najviše kulturni upravo onda kad smo najprirodniji, kad smo najviše svakodnevni; kad smo u ulogama koje izgledaju najočitije i najzadanije, zapravo smo u ulogama koje su konstruirane, naučene i daleko od neizbježnih”. U tome je i utjeha i zamka svakodnevice. U nju smo toliko urasli da nam se mnogi njezini aspekti čine “prirodnima”, pa onda i njihov kraj ili nestanak doživljavamo toliko začudnim ili pak tragičnim. No istodobno se prečesto držimo uvjerenja da stvari trebaju biti takve kakve jesu čak i kada smo njima nezadovoljni, jer su “prirodne” ili barem “zadane”, jer su poznate i udobne. Na protok vremena ne možemo utjecati, no skloni smo promjene u našoj svakodnevici koje su posljedica nečije tuđe odluke promatrati jednako bespomoćno, što zbog navike, što zbog lagodnosti, što zbog “tupe prinude ekonomske nužnosti” koja drži ljude na mjestu, kako to formulira Antony Easthope (u knjizi Literary into Cultural Studies iz 1991.). Međutim, u Willisovu se opisu svakodnevice nazire i njezin revolucionarni potencijal koji posebno može doći do izražaja u trenucima neravnoteže i nestabilnosti. Svaki put kada uvidimo da u našim navikama i ritualima nema ničega prirodnog, ničega zadanog i neizbježnog, otvaramo se mogućnosti stvarne promjene: “Čim mislimo, čim promatramo život kao uloge u predstavi, već smo u vrlo važnom smislu korak izvan svoje realne i življene kulture.”

*Naslovna fotografija snimljena je na izložbi “Nepoznati Zagreb Marije Braut” u Umjetničkom paviljonu.