Krv, suze i igre moći

*Tekst sadrži spoilere!

-Tell me everything you’re feeling.

-No.

Balerina koja se noću pokriva knjigama, umjetnički direktor s “vampirskim” sklonostima, mafijaš opsjednut baletom, baršunasti zec. Borba, opsesija, posesivnost. Balet. Krv i suze. Već od zanimljivo koncipirane i izvrsno montirane uvodne špice znala sam da će me Starzova serija Flesh and Bone (u hrvatskom prijevodu Krv i suze) osvojiti i da ću završiti pišući tekst o njoj. Ne samo zato jer za podlogu (i formu) priče koju prikazuje uzima baletni svijet, jednu od mojih vječnih fascinacija, nego jer se na svim svojim razinama bavi odnosom moći i nemoći, dinamikom koja potiče i strukturira našu realnost, čak i kada toga nismo svjesni.

Glavna je junakinja serije talentirana balerina Claire (Sarah Hay) koja bježi iz zagušujuće atmosfere svog doma na audiciju u Američkoj baletnoj kompaniji. Posao, naravno, dobiva, no ono što je čeka nije samo borba za opstanak u kompaniji, nego i borba sa samom sobom. Da bi uspjela pokazati svoj potencijal kao plesačica i ostvariti se kao osoba, Claire mora preuzeti kontrolu nad svojim tijelom, stanjem svog uma, svojim emocijama. Mora pobijediti sebe da bi mogla pobijediti druge – i tu ne mislim na natjecateljski aspekt rada u kompanijama, već na junakinjino oslobođenje od svih onih koji smatraju da je posjeduju, njezinog oca, brata Bryana, umjetničkog direktora Američke baletne kompanije i bilo koga tko bi mogao zauzeti njihovo mjesto. Kao i bilo koja druga osoba, Claire želi biti slobodna i neovisna koliko god je to moguće, i ono što kao lik često spominje – stvarna.

Sve slike iz Starzove serije “Flesh and Bone”

Iako je balet neizostavni dio serije, tema kojom se bavi univerzalna je, arhetipska i prema tome bliska svima. Htjeli ili ne htjeli priznati, svi smo obilježeni nekim događajima, situacijama, ljudima izvan nas samih, svi imamo svoje nesigurnosti, svoje traume i aspekte sebe kojih se bojimo – bile to točke naše slabosti, snage ili demoni koji nas priječe da istu aktiviramo. Mnogi ljudi prolaze i proći će kroz život izbjegavajući te bolne točke, ostavljajući velik dio sebe nepoznatim, neotkrivenim, zakidajući se za mogućnost postajanja cjelovitom, sigurnom i “stvarnom” osobom. Claire, iako se na prvu može činiti kao još jedna nježna i bojažljiva Pepeljuga, što je jedna od kritika upućenih seriji, to doista nije.

Da, dolazi iz uznemiravajuće i zlostavljajuće obiteljske situacije – nasilan otac, incestuozna i, implicirano, opet nasilna veza s bratom koja je rezultirala djetetom, nedostatak majčinske figure. Osobito teška životna situacija neminovno je obilježila Claire i zaustavila njezin razvojni put, kao plesačice i kao osobe. No, iako ima mazohističkih sklonosti, Claire se ne miri s tom situacijom, ne zadržava se u poziciji žrtve jer joj ta pozicija nije primjerena. Ne čeka vilu i zlatnu kočiju, nego se odljepljuje od izrazito ovisnog sadomazohističkog odnosa s bratom, koji joj unatoč svim negativnostima daje osjećaj sigurnosti, te stupa na nesigurno tlo – bježi na audiciju i nastavlja svoj put oslobođenja. U tom smislu balet je važan kao funkcija koju ima za protagonistkinju: to je zrak koji diše, mjesto njezine slobode, izvor moći koju mora spoznati te njome ovladati.

U kompaniji, koja bi trebala biti taj prostor oslobođenja, mjesto njezinog brata zauzima posesivni umjetnički direktor Paul (Ben Daniels) koji “posjeduje sve i svakoga” u kompaniji. Prema nekim je svojim obilježjima Paul stereotipni lik genijalnog i okrutnog umjetnika, sadistički nastrojenog prema onima od kojih pravi svoju umjetnost. Ta je umjetnost u ovom slučaju baletna predstava koju se treba skrojiti i izvesti i za koju će se proliti onoliko krvi i suza koliko je potrebno da to umjetničko djelo, koje je ultimativni cilj, bude savršeno.

Paulov lik kritičari su, kao uostalom i cijelu seriju, uspoređivali s likom koreografa Thomasa Leroya iz filma Crni labud Darrena Aronofskog iz 2010. Međutim, Alissa Wilkinson u svom je članku o seriji istaknula da, dok se Crni labud fokusira na mladu ženu koja se pokušava odvojiti od autoritativne figure svoje majke i oslobađa svoju latentnu mračnu stranu, Krv i suze priča su o “dominaciji i zlostavljanju, o razlici između ljubavi i posjedovanja”. Čini mi se ipak da interpretacijama neke stvari promiču. Wilkinson u svom članku argumentira kako je struktura serije jednaka strukturi baleta, odnosno da serija upotrebljava i prilagođava suvremenosti motive priče tipične za klasični balet, koja pak baštini elemente gotičkog horora: princeza bježi iz kule svog zatočeništva kako bi stekla slobodu, no na tom putu uskoči u ruke drugog zlog gospodara iz kojih se opet mora izbaviti, te se bori s demonima iz svoje prošlosti, dok joj u pomoć priskaču i poneki wannabe vitezovi.

Paul zbilja jest tiranin, no također je i vlasnik Američke baletne kompanije koju je, zajedno sa svojim preminulim dečkom, izgradio uz puno odricanja, a sada se ta kompanija nalazi pred financijskom propašću. Trebaju mu donatori da bi uspio napraviti predstavu i plasmanom nove zvijezde osigurati opstanak kompanije za tu sezonu. S druge strane, Paul je bivši plesač čije tijelo više nije u stanju izvoditi čuda na pozornici i izazivati ovacije publike. U njemu postoji praznina koju ne uspijeva i ne želi ispuniti nikakvim drugim osjećajem zadovoljstva i pripadnosti – primjerice, kroz vezu s mlađim Eduardom. Paul je stoga sadist prvenstveno prema sebi, a onda prema drugima. Okrutan je prema svojim plesači(ca)ma kao i prema sebi samom, hrani se njihovom energijom i kažnjava ih kad mu odbijaju dati ono što traži, u umjetničkom i seksualnom smislu. On želi i mora posjedovati, no njegova žudnja nikad nije u potpunosti zadovoljena, kao što su objekti njegove opsesije, poput njegove muze Kiire, primabalerine na čijem tijelu godine plesa počinju uzimati danak, odbačeni istog trenutka kad prestanu biti od koristi.

Matrica se, dakle, ponavlja. Claire zamjenjuje Kiiru, Paul zamjenjuje Clairenog brata, odnosno preuzima njegovu funkciju. I Paul i Claire u biti su mazohisti, samo što je taj autodestruktivni nagon kod Claire usmjeren na nju samu, dok se kod Paula pretvara u sadizam i manifestira na drugima, njemu podređenima. No koliko god se Claireina potreba za fizičkim iskazivanjem unutarnje boli činila zlokobnom, ona za nju ima funkciju obrambenog mehanizma i, važnije, na taj način Claire iz sebe izbacuje sve ono što je muči, ono što ne može izreći (ranjavanje ukosnicom, kidanje puknutog nokta). No kao što će odrezati dugu kosu za koju ju je brat vukao tijekom seksualnog odnosa, uspjet će njemu i Paulu izgovoriti ono što je dugo prešućivala: prvom što iskreno misli i osjeća o njihovom odnosu i djetetu, drugom da on ovisi o njoj koliko i ona o njemu.

Spomenula sam na početku da Claire spava pokrivena knjigama, a najdraža joj je priča The Velveteen Rabbit, o “baršunastom” zecu igrački koji sanja o tome da postane pravi zec te misli da to može postići uz pomoć ljubavi dječaka koji ga posjeduje. Poput zeca u priči i Claire isto želi postati stvarna – što veći dio života ne osjeća da jest. I poput zeca, misli da taj osjećaj može postići samo kroz ljubav koju joj daje netko drugi, u njezinom slučaju, njezin brat. Zato ga prije premijere baleta zove da je dođe gledati jer se u suprotnom neće moći osjećati stvarnom. To je trenutak u kojem se izvrsno vidi ona razlika koju ističe Wilkinson, između ljubavi i posjedovanja. Bryan zasigurno i voli Claire, no prije svega je tretira kao nešto što posjeduje, isto kao što to čini i umjetnički direktor Paul. Primjerice, na početku svi misle da je Claire ukočena i osjetljiva na dodir zbog svoje seksualne zatvorenosti i neiskustva. Claire sasvim sigurno ima problema sa svojim tijelom i seksualnošću, no uzrok tome duboko je urezan incestuozni odnos s bratom. Skinuvši se pred njom, Paul joj eksplicitno govori da učini sve što treba da to riješi, kako bi se oslobodila inhibicija i otplesala ulogu kako spada: balet koji se za nju posebno stvara, Dakini, priča je o sazrijevanju djevojke, o njezinom putu od djevojaštva do neovisnosti. Claire se mora osloboditi grča koji osjeća u svom tijelu, no Paul joj to ne savjetuje jer mu je stalo do njezine dobrobiti, već zato što mu je važno da ona ispuni svoju ulogu kao njegov instrument u predstavi njegove kompanije.

Ono što Claire dobiva od muškaraca koji je okružuju, uključujući i neke sporedne wannabe vitezove, poput bogataša koji želi kompaniji dati veliku količinu novaca, a zauzvrat traži da Claire spava s njim, nisu ljubav i pripadnost, već dominacija i posjedovanje. U trenutku kada izgubi taj lažni oslonac pripadnosti jer brat odbija doći na premijeru, Claire shvaća da je nitko osim nje same neće progurati kroz predstavu, da je ona ta koja sebe mora učiniti stvarnom. Mora postati važna sama sebi, osjetiti vlastito tijelo kao svoje, prigrliti ga i pustiti da se pokaže snaga koju u njemu posjeduje. Ako joj se prije činilo nestvarnim da baš ona od svih drugih pleše glavnu ulogu u baletu stvorenom samo za nju, Claire sada spoznaje i prihvaća činjenicu da zaslužuje i može biti protagonistkinjom – priče u baletu, ali i one u svom životu.

Igra koju igraju Paul i Claire stoga nije ništa drugo do igra moći, što se očituje i u strukturama koje su dovele oba lika do njihovih pozicija. A moć je nestabilna, izmjenjiva, teško uhvatljiva. Paul cijelo vrijeme govori Claire kako mora postati svjesna moći koju ima – svog talenta, ljepote, karizme, ali da bi ih mogao koristiti za svoje interese. Claire će to postići, ali će tada zatvoriti vrata Paulu i više mu neće dopustiti da se napaja njezinom energijom, da je koristi kao svoj instrument. Svjesna sebe i svojih sposobnosti, stvarna, Claire po prvi put u životu osjeća i odabire sebe.