Mufov virtualni book club: Ljubavni roman

Lana: Naš prvi book club! Dakle, pročitale smo Ljubavni roman

Maša: Na početku treba reći da smo imale najbolju namjeru izabrati roman neke naše suvremene spisateljice koji bismo mogle promovirati i pohvaliti

Lana: Stvarno smo htjele da nam se svidi

Maša: Izabrale smo Ljubavni roman zbog autoričinih intervjua, brojnih preporuka i zato što nam je tema romana izgledala zanimljivo

Asja: Rousseau, Hamlet, Dante trebali bi biti neka vrsta literarnog jamca Ivani Sajko, ali nisu baš kompatibilni s Ljubavnim romanom. Riječi, riječ, riječi nemaju uvijek istu snagu, nažalost. Pogotovo u hrvatskoj književnosti u kojoj se očito preferiraju opća mjesta i predrasude.

https://www.youtube.com/watch?v=a1XEveO45ZQ

Barbara: Ja se sjećam jedino nekog intervjua s njom u povodu izlaska knjige. Nisam čitala konkretne kritike. Mislim da je likove opisala kao dobre i poštene ljude koji se nisu uspjeli snaći u mori hrvatske realnosti.

Lana: Dvoje običnih, prosječnih ljudi koji se ne snalaze i pokušavaju (o)držati zajedno u teškim vremenima. Čitala sam više intervjua sa Sajko povodom izlaska knjige, zanimljivi su, ali mi ne korespondiraju s pročitanim romanom.

Asja: Ljubavni roman su Božanska dječica all over again: knjiga koja ne zaslužuje hvalospjeve, a svi je obožavaju. Počinjem vjerovati da hrvatski čitatelji pate od štokholmskog sindroma.

Maša: Ideja ljubavi u prekarnim ekonomskim uvjetima zvučala je primamljivo!

Lana: Meni je recimo ovaj citat iz intervjua bio intrigantan: “Ona (ljubav) predstavlja neki neizrecivi objekt umjetničke ekspresije, jer kad pokušamo opisati i izraziti njen doživljaj, njene protokole i pojavne oblike upadamo u tipologiju te hodamo ivicom kiča i patetike. Iz tog me razloga sama tema prisilila da pronalazim nešto drugačije kuteve iz kojih je moguće govoriti o ljubavnom odnosu, kao i da pronađem jezik koji bi odgovarao krizi tog odnosa, krizi koju sam doživjela kao možda najautentičnijim rakursom govora o ljubavi.”

Asja: Najautentičniji rakurs AJME. Moj je problem s ovom knjigom prije svega ideološki jer Sajko gradi sliku disfunkcionalne, osiromašene obitelji u kojoj su tradicionalne rodne uloge savršeno konzervirane, što autoricu ne spječava da takvu obitelj piše kao „pravu“, „realnu“ gdje su svađe i uvrede uvertira za nježnosti i često sinonim ljubavnog jezika i privrženosti. Već na prvoj stranici imamo sintagmu „tipično ženski“ koju prati riječ histerija, i meni je već to bio jasan znak da će mi ostatak knjige biti mučno čitati

Lana: Što se tiče roda, meni se zapravo svidio opis svađe na početku, i svidjelo mi se što ona “tipično ženski” reagira jer sam očekivala da će taj stereotip biti iznevjeren, i mislim da se tu, na početku, poigrava s njim.

Asja: Meni je to odmah bilo crveno svjetlo

Lana: Ne znam zašto bi to nužno bilo crveno svjetlo kad govori da je to tipično “prema njegovim mjerilima”

Asja: Ma bila sam zbog toga odmah na oprezu…

Maša: Slažem se s Lanom jer to “tipično ženski” dolazi iz perspektive muškog lika, iz njegovog pripovijedanog monologa, a ne iz diskurza pripovjedačice

Barbara: Slažem se, ja sam to “tipično ženski” shvatila kao njegovu perspektivu i onda i implicitnu osudu iste.

Asja: Istina, ali nekako sam se svejedno pribojavala okrenuti sljedeću stranicu. Ipak ne govorimo o subverzivnoj prozi koja ismijava rodnu i klasnu nejednakost, već prozi koja ponavlja predrasude, prozi koja je kvazipolitična i cinična, a ne ironična. Ako je Sajko htjela biti ironična, nije baš uspjela u tome.

Lana: Upravo to, u nastavku knjige ne dolazi do podrivanja tradicionalnih rodnih odnosa i rodnih stereotipa – dok on baulja gradom, ona je stalno u kući, s djetetom, čeka

Maša: Da, tradicionalne rodne podjele su stalno prisutne, ali često su povezane s time kako likovi gledaju na stvari, a puno rjeđe dolaze od pripovjedačice – iako i toga, nažalost, ima. Ma ono što je meni bilo crveno svjetlo jest da roman počinje i završava s njegovom perspektivom i da ima osjetno više njegovog pripovijedanog monologa/njegove perspektive u romanu

Barbara: Točno, ali odluka je pripovjedačice ih postavlja u te stereotipizirane situacije i dodijeljene uloge.

Lana: Moram priznati da me živciralo to što je on jedini koji razmišlja o malo uzvišenijim temama i ima neka politička i slična stremljenja

Asja: Slažem se. Muškarac prepričava Dantea, priča o bogu, horoskopu, globalnom ratu kapitala, a žena ga pažljivo sluša „gužvajući gaćice u rukama“.

Maša: Osim toga, negdje na pola romana dolazi do metafikcionalnog obrata u kojem ispada da bi on zapravo mogao biti pisac ovog ili sličnog romana! Dakle, zašto je autor samo ON, a ne i ona?

Asja: Da, da – meni je to bilo grozno, čak sam podvukla rečenicu: „Ona misli da je pisanje poput ribolova“.

Barbara: Joj, da. Ponovno stereotipna uloga trpne žene koja stoji iza „velikog umjetnika“ isključivo kao tehnička podrška realizacije velikih ideja.

Maša: I moram priznati da me dosta razbjesnilo kad on počne nabrajati uvjete iz “Vlastite sobe” kao uvjete koji su NJEMU potrebni za pisanje: renta, radna soba i njezina svesrdna podrška

Lana: Haha, DA! Meni iskreno nije jasno što ona radi s njim. Jer i ona scena koja bi trebala biti opis njihove idile, ljubičasta plaža prije 1000 godine, od početka uključuje njeno nezadovoljstvo

Maša: Da, meni je to najveći problem u cijeloj priči. Uopće nisam uvjerena da se oni vole niti da su se ikada voljeli!

Lana: Baš to, ni ja

Maša: Pa da je sada ljubav u krizi zbog ekonomskih okolnosti. To mi je najveće razočaranje u romanu zapravo, a trebalo je biti njegov nosivi dio.

Lana: Jer u sceni u kojoj je ta ljubav bezbrižna i na vrhuncu ona brine da će zatrudnjeti i vidi crnilo na horizontu. Kad je onda bila ta velebna ljubav? Zašto mu onda nije rekla da je idiot?

Maša: Ne znam! Zato mislim da je roman više o pasivnosti i apatiji ljudi koji se nemaju snage iskopati iz nečeg što su započeli – veza, brak, dijete

Asja: Par se ševi „do besvijesti“, ali seks je prikazan kao nešto čime muškarac rješava sve svoje frustracije i probleme („ne zna raditi ništa drugo doli joj se pošpricati po trbuhu, manje-više pravovremeno, budući da je to njegov jedini način borbe sa svijetom, s ekonomskom krizom, s listom čekanja u zavodu za zapošljavanje“), dok je za vrijeme seksa žena ekonomski odgovorna i mentalno odsutna. Plus, on pijan neodgovorno u nju svrši, njoj to nije smiješno – ali svejedno rodi. Planiranje obitelji očito nije dobrodošao motiv u hrvatskoj suvremenoj prozi i javnom životu. Ili je možda previše subverzivno pisati o djeci koja nisu začeta greškom i koju nije napravio „on“.

Lana: Ja sam se isto pitala zašto nije, npr., pobacila ili razmišljala o tome

Asja: Zato što je pobačaj očito faux pas u hrvatskoj književnosti

Lana: Ta ideja da kriza i ekonomija utječu na to kako volimo je stvarno zanimljiva, ali mislim da su na kraju i kriza i neimaština pa i ljubav obrađeni prebanalno

Maša: Uopće nije prikazan proces, da vidimo kako je do toga došlo, nego im moramo vjerovati na riječ.

Barbara: Meni je jedan od najvećih problema to što nemam osjećaj da ovi likovi doista funkcioniraju kao zaokruženi likovi. Djeluju mi kao skup stereotipa kojima je jedini cilj dokazati poantu.

Lana: Slažem se. Ona nosi crveni kaput i glumica je, on čita Dantea i ide na prosvjede

Maša: Ne mogu vjerovati da je autorici taj Dante dovoljan za karakterizaciju lika!

Lana: Zašto Dante? Zbog mučenja, patnje, talijanistike?

Asja: Dantea je toliko puta spomenula, isto kao i “crva”. Ne kužim zašto je na tome toliko inzistirala.

Barbara: Joj, crv!!!

Lana: Ne spominji crva.

Maša: On zna prvo pjevanje “Pakla” napamet i sad je veliki intelektualac. Mislim, razumijem ideju i sviđa mi se ideja da su danas umjetnici i intelektualci – humanisti i društvenjaci – također prekarni radnici, ali mislim da su tu moglo mnogo više toga izvući

Asja: Ne znam zašto Sajko koja je rođena 1975. nastavlja quorumašku tradiciju nabrijanih „muških“ priča. Upitno je koliko je takvo pisanje uopće relevantno danas, pogotovo politički.

Barbara: Ne znam. Jasna mi je ta nakana da se pokaže ružnoća trenutne hrvatske realnosti za ogroman broj ljudi, ali tim nagomilavanjem svih mogućih užasa samo dolazi do otupljenja pa završni učinak nije sućut i osuda trulosti sustava nego iziritiranost tom silnom eksploatacijom muka.

Lana: Ali dolazi i do površnog pristupa tim mukama.

Barbara: Istina – kvantiteta nauštrb kvalitete.

Asja: Knjiga je površna jer književne i povijesne reference ništa ne znače kad se koriste kao prazne a zvučne frazetine.

Maša: Slažem se, sve što je u vezi sa stvarnim društvenim kontekstom razočaravajuće je površno opisano

Lana: A on je taj koji dobiva toliko prilika ventilirati svoju frustraciju, čak i prevarom. Ne znam je li ta neravnopravnost između njih bila namjerna, smišljena, kritička, ili, eto, slučajna

Asja: Isprazna je fraza, na primjer, kad žena kaže da je ljuta zbog ruža. Kruh i ruže nemaju veze s tim što Sajko piše. Sajko je možda i htjela ironizirati “tipični” muško-ženski odnos, ali po meni je gadno podbacila jer je na kraju ispalo da stereotipe knjigom samo podržava.

Lana: Da, to s ružama je situacija kad ona ima svako pravo naljutiti se na njega. Ali uvijek šuti, ništa ne komunicira, živcira me kao lik!

Maša: Joj ta scena u rodilištu. Pa taj lik dolazi pijan i nosi bocu vina, a poslije također nikada ne čuva dijete, ne presvlači ga, čak ga nikad ni ne pridrži, ništa, a zauzima tu moralno nadmenu poziciju. A čini se da ga pripovjedačica podržava u tome

Asja: Definitivno je kao što je Barb rekla, problem s neuvjerljivim i banalnim likovima

Lana: Oboje me nerviraju! Što je samo po sebi ok, nemam problema s iritantnim likovima, ali nema ničega u knjizi što bi nadišlo njihovu iritantnost i pretvorilo je u nešto potentno, nemam osjećaj da u knjizi postoji svijest da su oni iritantni. Nego samo iritiraju i nije me briga što će biti s njima

Barbara: Meni su oboje odbojni do daske.

Asja: “Žene se ne slome, već „ostanu stajati uspravno“, dok muškarci „puknu odmah (…), reagiraju iskreno“. Mislim, halo?

Maša: E da, taj dio pripada pripovjedačici! Ugh

Barbara: Joj taj dio, zaboravila sam ga!!!

Asja: I nije mi sjela baš ta izmjena fokalizacije na kojoj je Sajko inzistirala. Malo on, pa ona, pa zaštitar, pa dijete

Lana: Meni je problem kod izmjena što su svi preslični. Najviše mi stilom odskače ona scena kad susjeda ubiju, to je malo drugačije

Maša: Meni je izmjena perspektiva sama po sebi ok, ali je neravnopravna – on dobiva više prostora i važnije mjesto u romanu

Barbara: Mene je i to izirititalo, cijela ta priča sa susjedom i onaj njezin posjet njima, kada se kao razotkriva i ironizira njihova malograđanština.

Lana: Da, lica dobermana

Maša: Zato što vjeruju u boga? Mislim, to je također bilo površno obrađeno

Asja: Kad smo već kod malograđanštine, Ljubavni roman daje reduktivnu i iskreno, uvredljivu sliku siromaštva: kazališta a ne tvornice, govore susjedi „malograđani“. Sajko insinuira da tvornice i kazališta, radnici i poezija ne idu zajedno i da je kultura nešto što za siromahe nema značaja jer dok im je egzistencija ugrožena ne mogu misliti na Dantea, na riječi. Takvo je tumačenje na tragu desničarskih denunciranja socijalne bijede kao laži: ako imaš mobitel, ne možeš biti siromašan. Sajko kao da siromaštvo tumači po gabaritima Žerminala, a ne po životu u 21. stoljeću. Ako si siromašan danas, ne znači da moraš imati samo jedan par patika, i jedne gaće. Afinitet za književnost ili kazalište nije odlika malograđana, a upravo je to poruka Ljubavnog romana: dok tvornice propadaju, malograđani se brinu za kazalište i kostimirane predstave i „troše, troše, troše“.

Lana: Ali on ipak misli na kulturu, na Dantea i pisanje? Ja sam riječi riječi riječi ipak shvatila onako kako je i opisano: kao da on ne može slušati više njena prigovaranja, umoran je od svađa. Meni je taj uvodni dio zapravo bio ok

Barbara: Moram priznati da mi to sa susjedovim ubojstvom baš nije bilo najjasnije – bi li to trebalo doživjeti kao zasluženu kaznu za licemjerje? Koja je poanta – dobio je što je zaslužio jer nema sućuti sa siromašnima, jer je svoju funkciju samodoživljene moralne vertikale usmjerio u krivom smjeru?

Lana: Da, to mi je nadrealna epizoda potpuno

Barbara: S obzirom da se simbolika u cijelom romanu natrpava lopatom valjda je to karmička odmazda susjedu.

Lana: I ja mislim!

Maša: Baš sam razmišljala o Zoli i Thomasu Hardyju i naturalizmu i romanima koji su mučni na dobar način jer uspijevaju pokazati kako siromaštvo postupno izjeda prosječne, pa i dobre ljude dok ne postanu “monstrumi”

Asja: Zola je proizvod svog vremena, okolnosti su drugačije, pa je i radnja Žerminala bila uvjerljiva i mučna. Ovo što Sajko piše naslanja se na sliku siromaštva koja više nije aktualna

Lana: Ja sam razmišljala o Šimićevom “Ručku siromaha”, samo što se siromasi u toj pjesmi puno očitije vole

Maša: Mislim da možemo zaključiti da roman nije ni htio biti realističan, s obzirom na slabo vođenje računa o vjerodostojnosti, kao i nizu nadrealnih scena: ono kad ona ostavi glavu na podu WC-a ili zadnja scena kad auto “poleti”

Barbara: Samo bih se kratko vratila na onaj komentar kako ne postoji dojam da su se ikada uopće i voljeli – s obzirom na  „crva“ koji se stalno spominje stvarno se pojačava taj dojam da im seks ni u najboljim danima nije pričinjavao nekakvu posebnu radost.

Maša: Slažem se, Barbara!

Lana: Slažem se i ja! Takva infantilizacija ne zvuči baš strastveno?

Barbara: Meni to čak niti nije toliko infantilno koliko naprosto groteskno. Čak mi i funkcionira u kontekstu ovog sveopćeg pada kojega proživljavaju, osobito kada je on takav kakav je, sav jadan i bijedan i predstavljen kao „demaskuliniziran“ pa je logično da mu se i spolni organ opisuje takvim terminom. Ali u danima te velike ljubavi i strasti? Totalni turn off!

Lana: Meni zvuči kao riječ kojom djetetu opisuješ/nazivaš spolne organe

Maša: Seks im, čini mi se, pogotovo njemu, ima funkciju održavanja privida da se vole, odnosno da su u vezi koja funkcionira

Asja: Kad smo već kod crva i opisa “romantičnog seksa”: „zbilja je postojalo neko ljeto i neka ušteđevina, neka smola u čempresima, neko sunce na zalasku, neke ljubičaste plaže na kojima su se ševili od besvijesti i gdje je čovjeku duša izlazila na grlo jer ga je oslobađao pogled na more, na kožu…“. UGH! Stvarno bi žena pomislila da postoji, kako Sajko piše, neka veza između „njegovih erekcija i misterija prirode“

Lana: U njegovoj glavi postoje, da. Ali ona je ozbiljnija od toga

Maša: Iako u jednoj je sceni taj seks protiv njezine volje!

Lana: Misliš onda kad nije baš po njenoj volji? Ona ga moli da pazi, i kaže to molećivo, da ne ispadne kučka?

Asja: On je ševi dok je ona mentalno odsutna

Maša: Ne, poslije, pri kraju romana, ona ne želi, njemu je jasno da ne želi, ali on svejedno nastavlja

Lana: Ah, da

Barbara: Ja nisam imala dojam ni da je njemu pretjerano do tog seksa, više da to odrađuje jer je to očekivano od njegove muške uloge. Kad je već u svim drugim „muškim“ zadaćama hranitelja i zaštitnika obitelji zakazao mora se barem pokušati dokazati kao (još uvijek) virilan mužjak.

Lana: Ne ide mu ni s onom konobaricom

Asja: Sve mu se kao nešto ne da, ali svjedno nije mu ni mrsko. Ipak mu ona ostavlja pare na stol, pa da se osjeća korisnim – jebe.

Maša: Ali glavno da troši to malo para što imaju na alkohol!

Barbara: Odvratan je. Drago mi je što se dijete popišalo na njega na kraju.

Lana: Meni se svidio onaj opis proljeća. Njega sam, doduše, prvog pročitala jer mi se tu nasumično otvorila knjiga

Maša: Je li to ono kad “Bog razbacuje latice po pločniku” haha?

Barbara: Meni je u romanu možda najzanimljivija bila  funkcija djeteta u njihovom odnosu.

Maša: Dijete nema spol/rod, to je zanimljivo

Barbara: S jedne strane je ključni pokretač cijele te situacije (pa onda i same priče/romana), a s druge strane kao da u njihovoj vezi i ne postoji. Toliko su fokusirani na taj svoj toksični odnos da za dijete, odnosno nekakav intenzivniji emotivni odnos prema njemu jednostavno nema mjesta.

Lana: To je zanimljivo!

Barbara: Podsjetilo me na način na koji su djeca prikazana u Revolutionary Roadu, kao pozadinski šum! Ova rodna neobilježenost to samo dodatno pojačava.

Maša: Meni je dosta odbojno što on stalno opisuje njezin trudnički trbuh kao loptu

Asja: Crv i lopta. Baš slikovito

Lana: Moram još istaknuti da su im životi fakat propali kad su prodali sve knjige

Maša: A nisu prodali auto! Jer onda ne bi mogli na kraju poletjeti

Asja: Disfukcionalna, osiromašna obitelj „bez poezije, bez humora, bez prihoda“, ali s autom. Nakon što su se riješili humora i poezije, idu krasti sendviče i benzin. Happy End

Maša: Možda mi je najodbojniji bio onaj opis njih dvoje kao medvjeda i medvjedice, pa će medvjed povaliti medvjedicu na podu kupaonice

Asja: A plakao je kad je na prosvjedu izgubio patiku jer nema drugu

Maša: A siromašni su! Zato odmah baciš novi kaput u smeće čim rodiš dijete

Lana: Lol, da

Asja: Btw. to s medvjedicom me podsjetilo na Leonarda DiCaprija

Lana: Nije baš uspjela ta epizoda s medvjedima. Možda bi trebala biti očuđujuća, ali nije ni tu ni tamo, samo je nekako underwhelming

Barbara: Meni je taj detalj s kaputom isto bio skroz čudan! Mislim nosila ga je jednu sezonu.

Maša: DA!

Asja: Išla je baciti i televizor ako se dobro sjećam?

Lana: Ali to da napakosti njemu, kralju kauča. Ne kužim sjedi li ona ikad u tom kauču

Maša: Ne, to je muška domena

Asja: Dok on sjedi na kauču, ona mu u lavoru pere noge

Lana: Nju ne zanima šta se događa u svijetu, ona je utemeljena u njihovoj stvarnosti, ali njega je briga za Grke i sve ostale. On je muškarac sanjar, ona je realna žena

Maša: Osim što je navodno kontradiktorna, histerična, pretjerana, autodestruktivna – a da, baš prava žena!

Barbara: I brine o djetetu, jer je naravno napomenuto i kako je tipično muška karakteristika to da se svi useru ko grlice kad se suoče s novorođenčetom, odnosno osjećaju se izoliranima iz zatvorenog odnosa koji se, inzistira se, automatski uspostavlja između majke i djeteta.

Asja: Tako je! Dok je muž prosvjedovao, „ona“ je oribala cijelu kuću. Muškarac pripada javnom prostoru, žena je dobri duh kuće. Frustriran i ne baš dobar duh zapravo, ali ipak duh.

Maša: Meni je stvarno žao, ali ovaj je roman baš propuštena prilika!

Asja: Da, nažalost…

Lana: Slažem se

Barbara: I ja.

Maša: Kako se vama čini stil? To se često naglašava kao autoričina jača strana

Asja: Stil je previše pompozan. Sličnu je temu puno bolje u priči “Na sinoćnjem plenumu” obradila Sana Perić

Lana: Stil meni osobno ne paše baš

Maša: Meni isto ne leži

Barbara: Stil mi paše uz likove koji su beskrajno iritantni pa je u tom smislu dobro pogođen 🙂

Lana: Mislim da nema tih inovacija koje Sajko najavljuje kad priča o knjizi

Asja: Hahaha, koji shade, baš si ga Barb bacila

Maša: Jedan primjer koja mi dobro predstavlja njezin stil: “rečenice su prskale poput delfina”

Asja: LOL

Barbara: Hahahaha

Asja: Što bismo preporučile čitateljicama kao alternativu? Meni je recimo jako draga Lucija Stamać. I ne guram zato što se gola slikala za Playboy na grobu mrtvog pradjeda!

Maša: Elenu Ferrante, zbog nevjerojatno uvjerljivog prikaza kako socijalni uvjeti, pogotovo siromaštvo, djeluju na identitet ljudi i njihove međusobne odnose, pa i čitave kvartove i gradove

Barbara: Tana French – Broken Harbour. Također se bavi ljubavlju, brakom i roditeljstvom u doba recesije, ali puno zlosutnije i profinjenije jezivo i tužno, a k tome je i whodunnit krimić.

Maša: A nije da kod nas uopće nema te tradicije socijalno-ljubavne drame, npr. Golikov film “Živjeti od ljubavi” ili Ogrestini “Isprani”

Asja: LJUBAV I MODA

Lana: Pa i Bračni zaplet je knjiga koja se hvata u koštac s idejom ljubavnih (doduše bračnih) narativa, promišljanjem ljubavnih odnosa i odnosa prema ljubavi

Asja: Alo alo isto fino govori o teškom braku

Lana: Meni je žao da smo morale biti tako negativne prema knjizi

Maša: Meni je stvarno žao, danima sam strepila od ovog

Asja: Gore bi bilo da smo čitanje najavile i onda rekle – knjiga je toliko loša da ne možemo o njoj ni pričati

Lana: Da, veselje book cluba se prometnulo u neugodu jer prvu knjigu moramo rastrančirati

Barbara: E da, znate koja scena idealno opisuje moju reakciju na knjigu? Ono kad Carrie dobije pozivnicu za Facino i Natashino vjenčanje i onda je onako nogom gurne s kreveta.

Maša: Haha, Barbara! E sad, drugo je pitanje odakle sav taj hajp oko knjige?

Lana: Pa jer je premisa dobra, i opis

Asja: Pa nisu ljudi valjda samo opis čitali?

Maša: Možda su čitali samo intervjue s autoricom

Barbara: Mislim zbog tog inzistiranja na vjernom opisu horora hrvatske realnosti.

Lana: Valjda je dovoljno reći LJUBAV U VRIJEME KRIZE da to bude aktualno i zanimljivo. KRIZA!

Maša: Mislim da je naš book club u krizi!