1. MJESEC: ŽELJA I MOGUĆNOST
Moja želja za djetetom nezgodno se ukliještila između zazora od patrijarhalnog scenarija žene-majke-kraljice, kapitalističkog opreza (možda ipak ne sad, moja karijera treba biti izvjesnija) i feminističkog propitivanja (želim li to uistinu ili internaliziram društvene norme?).
Ženama se na intervjuima za posao i dalje postavlja zabranjeno pitanje o planiranju obitelji, dajući im do znanja da se u slučaju trudnoće mogu pozdraviti s poslom ili napredovanjem. Opcija social freezinga koju zaposlenicama nude internetski giganti, iako zaogrnuta pozitivnom retorikom izbora, ima isti cilj — svođenje reprodukcije na za poslodavca najbezbolniji oblik.
Na drugoj godini preddiplomskog studija, proždirući roman North and South Elizabeth Gaskell, osvijestila sam dotad mi nevidljiv obrazac čitanja. Iako sam znala da ćemo na predavanju analizirati rapidnu industrijalizaciju i klasnu mobilnost, iako sam uživala u pripovijedanju i u tome kako me pomalo podsjeća na Jane Austen, sve što sam željela saznati bilo je kada će se Margaret Hale i John Thornton opet naći u istoj sobi. Gledajući unatrag, moja je sklonost ljubavnim pričama očita i neopisivo tipična, no svejedno mi se čini kao da sam rascijepljena na dvije čitateljice – onu koja proučava i uživa u svim elementima djela podjednako i onu koja nakon prvog pojavljivanja Sonje u Zločinu i kazni ostatak romana provodi zadržavajući dah i očekujući jedan romantičan zaplet za drugim (!!!).
Noć s ponedjeljka na utorak provela sam naizmjenično drkajući i plačući. Voljela bih da mogu reći da su razlog tome menga i PMS jer bi to svima pojednostavilo stvar, ali ne volim lagati. Nije ni do menge, ni do mog horoskopskog znaka, nije do mog spola, već je do Hrvatske. Istina je da sam po prirodi, što god to značilo, melankolična i da većinu vremena provodim u vlastitoj glavi, izgubljena u devijantnim mislima o smrti, seksu i budućnosti, ali ne mogu za sebe reći da sam pesimist. Naprotiv, ne samo da nisam pesimistkinja, već sam komunistkinja. Ne volim ljude, ali vjerujem u njih. Volim i vjerujem u ideju zajedništva, ideju društva i mnoštva. Drugi su mi ljudi neophodni. Potpuno je irelevantno to što ih većinu vremena aktivno izbjegavam jer život je pun kontradikcija i oprečnosti; moj je odnos s drugim ljudima dijalektika.
Nedavno sam se prisjetila jedne od svojih literarnih ljubavi, Grofa Monte Crista. Roman, osim kozmičkom pravdom, završava (meni prilično očitom) queer romansom Eugénie Danglars i Louise d’Armilly. Očekivala sam da će se internet složiti s mojom interpretacijom, ali čini se da je opće mnijenje da su se queer ljudi pojavili nedavno (zbog okultnih sila, feminizma, genetskih mutacija ili nečega četvrtog, ovisi tko govori) i da nikako nisu mogli postojati u 19. stoljeću. Upravo je zbog toga važno uspostavljanje queer kontinuuma kao projekta pamćenja povijesti ili, ako je povijest izgubljena, projekta ispisivanja praznina.
Mlada srpska glazbenica Mimi Mercedez postiže sve veću popularnost u Srbiji i ostalim zemljama bivše Jugoslavije navodnom feminističkom i antikapitalističkom politikom. Popularnost izvan Srbije potvrđuje posjećenost koncerta u Zagrebu i euforičnost fanova, a sudeći prema kritikama, slično je i u Ljubljani. Sastavni dio njezine politike otpora integracija je elemenata turbofolka u supkulturnu scenu hip-hop i trap glazbe, tj. podžanra rapa koji karakteriziraju prisutnost sintesajzera i/ili žičanih instrumenata uz jaku bass pozadinu i kulturne poveznice s ekspanzijom cracka i heroina. Različita kontradiktorna značenja pojačana su moralnom panikom vezanom uz turbofolk i društveno-politički kontekst uz koji se on veže.
Jučerašnji sam dan imala zadovoljstvo započeti najnovijim kolumnističkim uratkom Milane Vuković Runjić u kojemu književnica daje svoj doprinos temi koja trenutno potresa Hollywood – optužbama za seksualno zlostavljanje koje se, gotovo svakodnevno, pojavljuju na račun nekog od poznatih i manje poznatih glumaca, redatelja i producenata. Vuković Runjić, baš kao i Donna Karan, ne mari previše za motive zlostavljača i društveni, politički i poslovni kontekst koji im omogućuje da neometano provode svoje želje u djelo, u pojedinim slučajevima i desetljećima, bez straha od zakonskih i ostalih posljedica, već je mnogo više zanima zašto žrtve ne predviđaju situacije u kojima bi mogle biti zlostavljane, a zbunjuje je i činjenica što nasilje koje su doživjele ne prijavljuju istoga trenutka kada se ono dogodi.
