Budući da traje Tjedan ponosa, a sutra će se održati Zagreb Pride, red je da se, prije nego se pridružim povorci, kao feministkinja pozabavim feminističkom fobijom od transrodnih žena kraj kojih ću ove subote rado i ponosno koračati. Da je transfobija u feministkinja ozbiljna pojava, to je sad već svima jasno jer je internet prepun kvazifeminističkih, mrziteljskih poruka kako transrodne žene nisu žene nego muškarci koji mijenjaju spol kako bi silovali „prave“ žene, ulazili u siguran ženski prostor i nastavili tlačiti one žene koje nikad nisu imale taj „privilegij“ da pišaju stojećki. U svom zapjenjenom govoru mržnje transfobne feministkinje redovito zaboravljaju navesti druge važne „privilegije“ transrodnih žena kao što su visoka stopa suicida i nasilje koje žene trpe od muškaraca kojima navodno pripadaju.
Ima jedna scena u epizodi “The Rainbow of Her Reasons” zadnje sezone serije Six Feet Under u kojoj tetka Sarah izjavi da Claire možda nije umjetnica. Kada Claire reagira povrijeđeno, Sarah uzvraća: “Da si umjetnica, možda bi se nasmijala na to što sam rekla. Kao kad bi ti meni rekla da sam ljubičasta, ja bih se nasmijala jer znam da nisam ljubičasta. Ali kad sam rekla da nisi umjetnica, osjećala si se loše, možda zato što u tome ima istine.”
Uoči 15. obljetnice održavanja Zagreb Pridea, pogled unazad na neke popularne metode zaustavljanja i usporavanja napretka
U srednjoj školi moja je divna profesorica hrvatskog jezika, ujedno i razrednica, za temu jedne od zadaćnica odabrala tezu Neke knjige ne bi trebalo čitati. Naš je zadatak bio kritički promisliti navedenu izjavu te argumentirati vlastiti stav. Potez (ne jedini takav) moje profesorice bio je izniman u tome da nam je, umjesto serviranja gotovih rješenja, nudio optimalnu slobodu izražavanja vlastitog mišljenja, bez „točnih“ i „pogrešnih“ odgovora. Bili smo prisiljeni/e razmišljati o samom procesu čitanja, utjecaju koji književnost može izvršiti na naše živote, što za nas znači podjela na dobru i lošu književnost te po kojem se ključu (ideološkom, moralnom, estetskom) takva podjela može izvršiti te naposljetku odlučiti postoji li i zbog čega za nas osobno nešto takvo kao što je neprihvatljivo književno djelo.
Ovaj su tjedan obilježili važni događaji, no moj su tihi favorit bili Betonski spavači. Dokumentarna serija od četiri epizode o napuštenim remek-djelima modernističke arhitekture izgrađenima u Jugoslaviji realizirana je u produkciji Hulahopa za HRT, režirao ju je Saša Ban, a scenaristi/ce su Nevenka Sablić, Saša Ban i Maroje Mrduljaš. Sve zgrade prikazane u prvoj sezoni serije imale su turističku namjenu: prva epizoda posvećena je hotelskom kompleksu Haludovo kraj Malinske arhitekta Borisa Magaša iz 1971., druga motelima uz Jadransku magistralu koje je tijekom 1960-ih projektirao Ivan Vitić, treća donedavno široj javnosti potpuno nepoznatom lječilištu za djecu oboljelu od plućnih bolesti koje je 1964. u Krvavici pokraj Makarske izgradila JNA na temelju projekta Rikarda Marasovića, dok se četvrta bavi tzv. megastrukturama, golemim hotelima poput Marine Lučice arhitekta Lovre Perkovića u Primoštenu i Ambasadora arhitekta Petra Kušana u mjestu Plat pored Dubrovnika.
Iako Beyoncé samu sebe naziva feministicom još od 2013. godine, njezino me se političko pozicioniranje nikad nije posebno dojmilo. Da budem posve jasna, pristupala sam mu svisoka. To je s jedne strane licemjerno; kao feministice, upiremo se objasniti kako feminizam nije borba za nadmoć, već društvenu, ekonomsku i političku ravnopravnost žena, pa bi nas trebalo veseliti kada jedna izuzetno isprofilirana pop zvijezda amplificiranog utjecaja i glasa upozna tu jednostavnu, bazičnu definiciju feminizma i zahvaljujući njoj prigrli feministički identitet kao svoj vlastiti.
