Vraćamo se u Westeros, gdje naše junakinje opet pišu mejlove!
S06 E1-3
napisale smo
Čitati ljubiće
Vrijednosna ocjena koju doživljavaju ljubavni romani, zajedno sa svojim televizijskim žanrovskim parnjakom sapunica, mahom je negativna. Ovakva kvalifikacija ljubića (a posljedično i njihovog čitateljstva, odnosno dominantno čitateljica) upravljena je iz raznovrsnih izvora, odnosno čitateljskih/konzumentskih/kritičarskih pozicija, ali zajednička joj je unisona negativna vrijednosna obojenost. Teoretičari/ke i zagovornici/ke visoke kulture žanr ljubića otpisuju kao bezvrijedan, ističući njegovu šabloniziranu formulaičnost, neukusnu sentimentalnost, zaplete i likove napuhane do apsurda.
Elena Ferrante, uvijek
Od raznih anegdota o čitanju “Napuljskih romana” Elene Ferrante na koje sam naišla na internetu u pamćenje su mi se posebno urezale dvije. U prvoj je čitateljica počela čitati na preporuku svoje mame koja je već pročitala prvu knjigu, no ubrzo ju je sustigla i došla do treće knjige prije nego ju je mama uspjela dovršiti. Nije mogla dočekati da mama pročita knjigu do kraja, pa su uzele nož i prepolovile je na pola. Drugoj je čitateljici čitanje tetralogije bilo toliko emocionalno stresno da je u jednom trenutku bacila knjigu na drugi kraj sobe, ali ne zato što bi bila loša, nego zato što tu napetost više nije mogla podnijeti.
Nekad i sad
Sretan vam Dan oslobođenja Zagreba, uz naš set fotografija koji prigodno spaja 1945. i današnjicu, kao podsjetnik da je prošlost upisana u prostore kojima svakodnevno prolazimo, i da je ne treba zaboravljati.
Nastavit će se: sapunice i feminizam
Od svih popularnih žanrova sapunice su, bez konkurencije, na najlošijem glasu. Simboliziraju “najgore od televizije”,1 a jedino im se mogu približiti ženski časopisi, često etiketirani “sapunicama novinarstva”.2 Čak i čitateljice ljubavnih romana, braneći svoj čitateljski izbor pred potencijalnim kritičarima, zazivaju sliku “priglupe kućanice (…) ovisne o sapunicama” kako bi se distancirale od nje.3 Nerijetko i sami proizvođači/ce sapunica više ili manje otvoreno iskazuju prezir prema žanru u kojem rade, kao i prema vlastitoj publici, pozivajući se na publiku koja “to traži”, a ne na vlastitu financijsku dobit.
Studirati djevojke
Batler me gledao jer sam najsporije jela. Nikad nisam brza, ali sad sam bila uvučena u razgovor sa sredovječnim profesorom nečega vezanog uz umjetnu inteligenciju. „Girls’ studies? But that sounds so wrong!“, rekao je poluzabavljeno i poluzaprepašteno kad je čuo zašto smo Maša i ja u Engleskoj. Nas sedmero sjedilo je u nestvarnoj atmosferi svečane večere jednog koledža u Cambridgeu; meni slijeva moj sugovornik u crnoj halji, na čelu stola, a preko puta mene, također u halji, prijateljica Anđela čiji nam je postdoktorat omogućio dolazak. „Ne, to stvarno postoji, ovo je prva velika međunarodna konferencija,“ odgovorila sam kroz zalogaj kozjeg sira, ali na engleskom.
