Opaska nastavnika u mojoj učeničkoj knjižici iz trećeg osnovne tvrdi da sam, između ostalog, „blagoglagoljiva“. Blagoglagoljiv: ekspr. razg. koji voli mnogo pričati, koji je vrlo rječit, koji sipa riječi, koji ima žbatulu, parlatinu i sl.; blagorječiv. Ovaj bi podatak mogao iznenaditi većinu ljudi koji mi nisu baš bliski, a upoznali smo se između 1994. i 2015. godine. Štoviše, da sam imala istu takvu knjižicu na faksu, profesori bi u nju zapisali „tiha, šutljiva, vidno prestravljena kad mora govoriti“. Kako se i zašto to dogodilo?
napisale smo

Dođi, sjest ću ti na lice
Puno vam se gore stvari mogu desiti od toga da vam žena sjedne na lice. Kao recimo da vam banka sjedne na svu imovinu. Facesitting vam ne može uništiti život kao što to visoke kreditne stope mogu i svejedno, kako smo posljednjih dana mogli vidjeti, britanska vlast radije kriminalizira prislanjanje guzice uz nečije rumene obraze nego što se bavi privrednim kriminalom i bankovnim pronevjerama. Nije, naravno, nevažno što te guzice najčešće pripadaju ženama koje ih koriste kako bi manipulirale muškim disanjem i njihovim jezicima za obostrani užitak, dok banke pripadaju muškarcima koji moć ne žele prepustiti nikome, najmanje ženama koje bi na njih mogle sjesti.

„Middle-march“ J.R.R. Tolkiena
Ambicija J.R.R. Tolkiena da stvori novu englesku mitologiju slavna je i nimalo tajna. U pismu iz 1951., primjerice, piše: „[h]tio sam napraviti djelo više ili manje povezanih legendi, od velikih i kozmogonijskih do razine romantične bajke (…), i posvetio bih ga jednostavno Engleskoj; svojoj zemlji“. No u mitu o velikom mitotvorcu redovito se prešućuje da se Tolkien jednom trudio pisati i drugačiju književnost – nefantastičnu književnost svakodnevice, ljudskih odnosa i života u provinciji. Danas ću se baviti tim praktički nepoznatim dijelom Tolkienova opusa.

Hrana kao romansa
Iz djetinjstva posjedujem bezbroj uspomena na baku kako priprema hranu. Baka je, iako je bila zaposlena kao učiteljica hrvatskog jezika u osnovnoj školi, u mojoj svijesti bila i ostala prije svega definirana svojom ulogom kućanice koja je laštila podove, glačala stolnjake, štirkala djedove košulje, te pripremala goleme, višesljedne obroke. Vikendima se osobito činilo kako se kuhanje ručka, dok bi čistila povrće za juhu, vadila riblje iznutrice, tukla teleće šnicle ili spretno izrađivala valjuške od kruha, proteže u beskraj.

WC-i i ikonografija urinarne segregacije
Reguliranje kretanja ljudi u javnom prostoru pomoću raznih znakova jedno je od glavnih obilježja modernih gradova. Za znakove koji u javnom prostoru služe regulaciji kretanja ljudi očekivali bismo da se njihov dizajn temelji na što apstraktnijim i jednoznačnijim prikazima kako bi se sve osobe, koliko god različitih identiteta, mogle s njima poistovjetiti. To nije slučaj s WC znakovima u javnim zahodima. Ta obilježja imaju jasnu funkciju, ali njihov način prikaza nije strogo normiran.