Postoje knjige i knjige, ali nema djela do Ponosa i predrasuda (1813). Riječ je o romanu čije stranice donose najbolje od svjetske književnosti: detaljnu studiju pamtljivih karaktera i njihovih interakcija, i izrazito čitljive i zavodljive rečenice koje nam te studije i interakcije izvrsno prenose. Knjiga je s razlogom bila hit kad se prvi put pojavila u štampi i to ostala do današnjeg dana. Odnosi moći o kojima Jane Austen piše opstali su, u nešto izmijenjenoj verziji, sve do danas i stoga nam nije teško razumjeti ljubavne i financijske peripetije kojima ih je još krajem 18. stoljeća autorica razvila i prikazala.
Volim televiziju. To je preblaga izjava: obožavam televiziju – njenu svjetlost, zvuk, piksele, kvadratičnost i to što je doživljavam kao magiju jer ne razumijem kako radi (šalim se, završila sam matematičku gimnaziju!) (KAKO??!?). Televizija je moja prijateljica, pratiteljica i utjeha. Televizija je vjerojatno moj najveći porok. Zahvaljujući tome, danas vam mogu reći koliko su točno užasne i seksističke humoristične serije na RTL-u 2, jer sve sam ih gledala. Nema na čemu; bilo mi je zadovoljstvo.
Najstarija je legenda o feminizmu ona o feministkinjama kao frustriranim ženama koje ne mogu pronaći muškarca koji bi ih volio i zato se okreću ostrašćenoj ideologiji feminizma. Naravno, to nije istina jer je feminizam pokret u kojem sudjeluju mnoge sretno voljene heteroseksualne žene, i mnoge žene koje muška ljubav ne zanima. Naravno, to je i istina jer je ljubav neporecivo važna, kao i njen manjak, a romantična je heteroseksualna ljubav materijalno i simbolički upletena u funkcioniranje patrijarhata.
Ona je neuhvatljiva, često i nedokučiva; nadilazi smrt kao i zakone vlastita tijela; izgleda tako krhko, a nadljudske je snage. Čini se poput fantoma koji ljudsko tijelo izdiže do idealne forme koja nadmašuje onu kipova antičke Grčke. Ona je utjelovljenje gracioznosti i ljepote, ljupka i apsolutno neodoljiva – ona je balerina, a njezino je tijelo oltar savršenstva.
Ovog je proljeća Lancôme predstavio novu ekskluzivnu kolekciju make-upa pod nazivom French Ballerine s Lily Collins kao ambasadoricom te “univerzalne ženstvenosti i gracioznosti”, kako je izvijestio portal Femina.hr.
Malo je ženskih reprezentacija u popularnoj kulturi omraženije ili češće ismijavano od domaćice. Njezini se prikazi uglavnom kreću u rasponu od isprazne zlobnice do lijepog privida, života u tragičnoj zabludi. Budući da mi je domestic bliss kao modus stilizacije identiteta jedan od najdražih, ali istovremeno i izvor dubokih ambivalencija, u ovom ću tekstu pokušati dati kulturnopovijesni pregled njegovih različitih (zlo)upotreba u popularnoj kulturi i feminističkom polju te izdvojiti neuralgične točke koje domaćicu (još uvijek) čine problematičnim i kontroverznim toposom feminističkog diskursa i popularne kulture.
Nije slučajnost što je Christopher Nolan svojim posljednjim filmom Interstellar (2014) reinterpretirao stihove Dylana Thomasa – do not go gentle into that good night. Vanzemaljska je priroda kakvu poznajemo hibrid znanstvenih eksploracija i ljudske imaginacije i ne možemo je uprizoriti koristeći se isključivo suhoparnim činjenicama. Ona nikad ne prestaje biti plod naše mašte. Da bi se uvjerljivo predočila na filmu, okrutna, ali lijepa, da parafraziram lik dr. Manna koji u filmu odlično glumi Matt Damon, priroda traži pjesničko umijeće. Upravo zato što od poezije nije bježao nego ju je redateljski prigrlio, Nolan je snimio izvrstan film.
