U ožujku 2013. A.V. Club počeo je u sklopu TV Club Classica recenzirati dvije epizode Gilmoreica tjedno, što je bila idealna prilika da i sama opet pogledam cijelu seriju. Bingeanje svih sedam sezona, uz neizostavni junk food, ionako je nešto što radim svake godine, no ovog sam ih puta pratila uz nekoliko desetaka strastvenih komentatora na A.V. Clubu. Recenzije su stale s krajem treće sezone, ali bilo je lijepo dok je trajalo, a najbolja stvar koju sam naučila test je naziva the Danes Anomaly.
Moj prvi susret s pokretom riot grrrl dogodio se u jeku liberalizacije ovdašnjeg medijskog tržišta početkom 1990-ih, s prvim satelitskim antenama i tada još uvijek nekodiranim programom američkog MTV-a. Naravno, uzevši u obzir dominantnu reprezentaciju pokreta u komercijalnim medijima i općenitu prisutnost relevantnih informacija u njima te vlastitu mladost i neiskustvo, moja interpretacija bila je jednostavna – radi se o tek još jednom žanrovskom odjeku koji je na žustrom valu uspjeha alternativnog rocka isplivao na šarene obale MTV-a, čije su glavne akterice neke, očito, prilično ljute djevojke.
Prvi sam put čula za Lenu Dunham početkom 2011. kada sam u feminističkom časopisu Bust pročitala izjavu Natalie Portman prenesenu iz Voguea u kojoj je preporučivala Tiny Furniture kao primjer filma u kojem je žena u donjem rublju predstavljena kao subjekt, a ne objekt. Nešto me u toj izjavi zainteresiralo te sam sljedećih mjeseci pokušavala doći do filma, no uspjela sam ga pogledati tek krajem godine kada se na američkim feminističkim sajtovima već naveliko najavljivala serija koju je Dunham trebala raditi za HBO. Filmom nisam bila odmah potpuno oduševljena, zbunio me, začudio i uzdrmao, ali me ostavio s dojmom da se radi o nečemu novom i jako važnom, premda još nisam mogla reći zašto.
S obzirom na to da se medijska galama oko turskih sapunica stišala, ovaj bi se tekst mogao učiniti i ponešto zakašnjelim, ali za nekoga tko je odrastao na sapunicama i stekao zavidan vokabular španjolskog jezika gledajući ih svakodnevno nakon dolaska iz škole, ova tema nikad ne zastarijeva. No, meksičke su sapunice passé već nekoliko godina (tko se još sjeća Esmeralde?), a televizijom vladaju orijentalne melodije turskih sapunica. Kako se uopće dogodila ta smjena? Njoj je sigurno pridonijela politika televizijskih kuća da te serije stave u prime time i već im time osiguraju šire gledateljstvo, ali vjerojatno su posrijedi i drugi razlozi.
“Changed Priorities Ahead”, Michelle Hamer
Može nam se činiti da su aktualna afera #Gamergate i situacija u kojoj se našla feministička kritičarka videoigara Anita Sarkeesian komplicirane, ali uopće nisu. Na National Georgraphicu, ili sličnom kanalu, gledala sam prije par godina dokumentarac o zajednici majmuna i tome kako se mijenjaju njihove prehrambene navike. Majmuni su živjeli pored mora i hranili se gomoljem slatkog krumpira. U jednom je trenutku mlada ženka otkrila da pranjem gomolja u slanoj vodi on postaje ukusniji za jelo. Njezinu su inovaciju prvo prihvatile druge mlade ženke, pa starije ženke i mladunci i tek na kraju – odrasli mužjaci koji su prljav i neslan gomolj najduže jeli.
Negdje tijekom 2000-ih moja je generacija počela koristiti računala i nije nam dugo trebalo da s čari Painta prijeđemo na istraživanje drugih, uglavnom internetskih sadržaja. Tehnološko je opismenjavanje udžbenički primjer obrnute socijalizacije u kojoj starije (roditeljske) generacije uče od mlađih, često kaskajući za njima u otkrivanju mogućnosti i opasnosti koje vrebaju iza tehnoloških dostignuća. Ipak, s određenim zakašnjenjem, moralna je panika dotaknula polje virtualne komunikacije.
