„Kao žene, naučene smo ignorirati vlastite razlike ili ih gledati kao razloge za separaciju i sumnju, radije nego sile promjene. Bez zajednice nema oslobođenja, samo najranjivijeg i privremenog primirja između pojedinke i njene opresije. Ali zajednica ne smije značiti odbacivanje naših razlika, niti žalosno pretvaranje da te razlike ne postoje. One od nas koje stoje izvan kruga društvene definicije prihvatljivih žena (…) znaju da preživljavanje nije akademska vještina. (…) Ono je učenje kako da uzmemo svoje razlike i učinimo ih snagama. Jer gospodarevo oruđe nikad neće demontirati gospodarevu kuću“.
napisale smo
O pobačaju i melodrami
Malo koja problematika tako zorno utjelovljuje svu kompleksnost feminističke mantre “osobno je političko” kao što je to slučaj s pobačajem. Javni diskurs pobačaja gotovo isključivo počiva na neosobnoj medicinsko-pravnoj terminologiji ili ideološki snažno obojenom narativu koji počiva na patetici, u svrhu zahtjeva za moralnom osudom, iz koje pak proizlaze i konkretna htijenja za izmjenom (ili održavanjem postojeće) zakonske regulative, odnosno zabranom.
Boyhood = Odrastanje?
Jedne poslovično turobne nedjelje navečer dala sam se navući na eskapistički odlazak u kino bez ikakva znanja o filmu koji ću gledati osim perifernog sjećanja da je upravo Boyhood naslovni film tada aktualnoga broja besplatnoga magazina Indie Kino Berlin. Nisam znala ništa od navedenog: da ga je režirao Richard Linklater, da traje tri sata (i da nakon toga neću uspjeti pročitati ništa od hrpe tekstova koja me čekala za ponedjeljak), da je sniman dvanaestak godina s istom ekipom glavnih glumica i glumaca. Takvu nepripremljenu recipijenticu znatno bližu ideji tabule rase nego idealnom modelu gledateljice film je zabavio, ali ne i impresionirao.
Muf među guzicama
Kad smo razgovarale o uredničkoj koncepciji Mufa, prije nego smo portal uopće pokrenule, dogovorile smo se da neću pisati tekstove o politici kakve sam prethodno objavljivala na svom blogu. Muf je feminističkim tematiziranjem popularne kulture trebao napraviti razliku, ne samo na kulturnoj sceni, već i u mom pisanju. Trebala sam, dakle, govoriti o Sailor Moon, video igrama, Stoyi, stripovima, hip hopu, a ne, kako sam drugdje radila, o političkoj situaciji u regiji i svijetu. Stvari, međutim, nisu ispale onako kako smo planirale jer umjesto o Mjesečevoj Ratnici danas pišem o Slobodnoj Dalmaciji koja, kako znamo, s kulturom nema nikakve veze.
Autoironična telesnost Annie Clark (aka St. Vincent)
Otkrivanje solo projekta Annie Clark pod zbunjujućim religijskim nazivom St. Vincent, iako nije reč ni o kakvoj spiritualnoj muzici, za mene je predstavljao mali udar sasvim ovosvetovnog otkrovenja. Tačnije, idealno skrojen muzičko-vizualno-poetski, performativni amalgam koji omogućava da se nasleđe pop i indie zvuka sagleda na nov način i naslute neke moguće smernice za novo doba.
Prvo slušanje nije bio prvi, već “krizni” drugi album Actor, a prvi video uradak koji sam pogledao bio je, očekivano, i prvi singl Actor Out of Work.
Proturječja potrošnje
Izvor za sve fotografije: muf.com.hr
Hrvatski su mediji u posljednjih nekoliko godina, negdje od početka gospodarske krize, počeli sve otvorenije pisati o kapitalizmu kao glavnom krivcu za tešku ekonomsku situaciju u kojoj se država nalazi. Tu novu praksu, međutim, i dalje ne prati priznanje vlastite sprege s kapitalizmom, kao ni jednoznačna osuda moćnih predstavnika sustava najodgovornijih za sve veću društvenu nejednakost. Štoviše, iznenađujuće se često krivnja svaljuje na “narod”, “ljude”, odnosno potrošače.
