Kad sam prije par godina za faks pripremala referat o book clubovima, moja je fascinacija njima počivala na divljenju iz daljine i na primjerima iz angloameričke popularne kulture. Nekoliko godina i book clubova kasnije, oduševljenje je zadobilo ponešto trezveniji i pragmatičniji oblik, ali nije iščeznulo, uglavnom jer book clubovi nepogrešivo spajajaju meni najdraže aktivnosti — čitanje, druženje u cozy atmosferi i jedenje. Istovremeno, kao gotovo sve meke i naizgled bezazlene pojave, sadrže i nešto više, strašnije i potencijalno opasnije — pogon za razvoj zajedništva i zametak političkoga naboja.

Nakon što je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić najavio da će Trg maršala Tita preimenovati u Trg Republike Hrvatske, bivši ministar kulture, bivši član HDZ-a, bivši suradnik mjesečnika Nezavisna Država Hrvatska Zlatko Hasanbegović izjavio je da taj novi naziv nije „po njegovom ukusu“ te da, ako je to cijena da se promijeni ime, isti trg možemo nazvati i Trg maslačaka. Hasanbegović je također, javno, tražio da mu se dodijeli „mjesto predsjednika za imenovanje ulica i trgova“ jer mu to „pripada“. Pozabavit ćemo se stoga danas Hasanbegovićevim senzibilitetom i ukusom, njegovim htijenjima i, dakako, maslačcima.

U posljednjih pola godine uspjela sam popratiti tri rasprave o seksizmu koje su eskalirale u Facebook krugovima lokalne pank scene. Iako mi se inače čini da toj sceni tek vrlo marginalno pripadam i da me ne diraju previše njene interne preokupacije, nakon ovih rasprava postalo je očigledno da neke prostore (fizičke, diskurzivne, simboličke) treba iznova braniti ili redefinirati kao sigurne prostore za socijalizaciju svih mojih (i svih ostalih!) drugarica, a jednako tako i lezbi, gejeva ili trans osoba. U svojoj tradiciji i samopercepciji pank subkultura jest ili bi trebala biti taj prostor. U svom svakodnevnom životu ta je življena subkultura vrlo često šovinistička i, u procesu unutarnjeg pregovaranja oko tog svog šovinizma, vrlo nekritična, samodopadna i ironična.