“Ženom se ne rađa, ženom se postaje.”
Simone de Beauvoir, Drugi spol
Oduvijek sam voljela coming of age romane, one koji završavaju obećanjem novoga zapleta. Polovično sam uvjerena da i sama živim u jednom, lošem.
Bildungsroman simbolička je forma modernosti jer je devetnaesto stoljeće probudilo neočekivane nade i stvorilo unutarnji život koji je vječno nezadovoljan i nemiran. Franco Moretti, prema razlici u zapletu, romane o odrastanju dijeli na one koji imaju savršeno jasan i stabilan rasplet, odnosno jedan i jedini kraj, i one kojima “smisao prebiva upravo u nemogućnosti da se kraj ‘fiksira'”, romane o procesima s otvorenim krajem. Takvi su romani podređeni principu transformacije.
U trenutku traženja prikladnog feminističkog izričaja mnoge su umjetnice još šezdesetih godina prošlog stoljeća u performansu pronašle savršen medij vizualne artikulacije feminističkih stavova. Prvi je razlog tome što je performans bio neopterećen tradicionalnim umjetničkim medijima, a drugi korištenje vlastitog tijela iz ženske perspektive. Danas, u kontekstu digitalne kulture, u doba selfie izvođenja, performans je posvuda iako se ne mora nužno tako zvati, niti biti percipiran kao umjetnost. Što onda, u uvjetima interneta, karakterizira feministički performans?
Promišljanjem feminističkih pozicija u performansu dostupnom/izvedenom na internetu pozabavili su se Sandra Sterle i Klaudio Štefančič kao kustosi nedavno održane izložbe Screen Present Tense.
*Tekst sadrži spojlere!
Televizijska serija SKAM (“sram” na norveškom) prati svakodnevicu tinejdžera srednje škole u Oslu. Nastala je 2015. godine pod redateljskom palicom Julie Andem te je u nekoliko godina prikupila brojne i vrlo zagrižene obožavatelje, kako među adolescentima, tako i među nešto starijom publikom. Ono što je privuklo toliki broj gledatelja tematska je aktualnost te određena doza ekskluzivnosti. Naime, nastavci su objavljivani na web-stranici SKAM-a u stvarnom vremenu događanja, bez prethodne najave.
Ovog smo ga ljeta svi u nekom trenutku priželjkivali, sanjali o njemu – o pljusku, vodi, i to onom naglom, ljetnom, intenzivnom u kojem kiša pada s velikim pritiskom i otklanja isti u zraku. Da ponovno možemo disati. Ponekad je baš to ono što nam treba – ne samo kad nam vrućina i sparina smetaju, nego baš onda kad ne osjećamo da smo žedni, a organizam je već odavno dehidriran. Treba nam taj pljusak da nas protrese kad previše zaglibimo na nekom putu, a može doći u raznim oblicima. Ja sam recimo pala, i to na trčanju za oporavak, i to taman nakon završene fitness škole.
Tresnula sam na tu stazu kao što je Max Skinner, protagonist Dobre godine Ridleyja Scotta (2006), tog filma idealnog za ljeto, tresnuo u presušeni bazen kuće svog ujaka u kojoj je nekad davno provodio divne dane djetinjstva i stjecao životne lekcije koje će prebrzo zaboraviti.
Prvi sam se put ševila s dvadeset i pet godina i toga me užasno dugo bilo sram.
Još uvijek pamtim situaciju u kojoj me prijatelj jednom prilikom u menzi direktno pitao jesam li još uvijek djevica. Imala sam dvadeset i jednu godinu i prvi mi se put dogodilo da me netko tako nešto pitao tako direktno. I umjesto da budem iskrena, ja sam mu samouvjereno odgovorila da nisam i mirno sam nastavila jesti svoje lazanje bolonjez. Ali iznutra sam bila prestravljena. Najviše zato jer mi je bilo jasno da me “pročitao”. Inače me, bila sam uvjerena, tako nešto ne bi ni pitao.
Svoje sam seksualno neiskustvo, naime, do tada uspješno skrivala što, istina, nije ni bilo posebno teško jer nikada nisam ni s kim o toj temi pričala, kako sam već pisala o svom tekstu o autohomofobiji. Tako da sam se, s obzirom na to da sam o tim stvarima pred drugima tako uporno šutjela, zapravo svojeg djevičanstva najviše sramila – pred samom sobom.
Dok ljeto odbrojava posljednje dane, zima je u punom jeku. Vaši su se dopisnici zakračunali u toplinu svojih domova, potaknuti što bolestima, što ispitima i teških srca ispratili kraj još jedne sezone GoT-a. Po posljednji put ove godine “Chat of Thrones” donosi ekskluzivu iz svijeta naših westeroških junaka. Fala bogu pa gotovo, a?
P. S. Pozdrav našoj jedinoj fanici Nataši P. K., falit ćeš i ti nama!
