Visoko, nisko, srednjokulturno

Epizoda Gilmoreica “Red Light on the Wedding Night” sadrži jednu scenu u kojoj Christopher procjenjuje Lorelainog zaručnika Maxa na temelju njegove kolekcije CD-a. Nakon što mu Lorelai kaže da se radi o “općoj” kolekciji, Christopher točno pogađa o kakvoj je glazbi riječ: desetak soundtrackova, nekoliko Beatlesa, jedan Bob Dylan plus pedesetak generičkih CD-a, možda Alanis Morissette, Dave Matthews, Buena Vista Social Club, Enya, sve dok ga Lorelai ne moli da prestane.

Glavni problem nije ni u jednom od ovih glazbenika pojedinačno, kao ni u pojavljivanju jednog od njih u nekoj drugoj, profiliranijoj glazbenoj kolekciji, već u činjenici da se svi oni nalaze u istoj kolekciji. Maxov je glazbeni ukus opći, generički, odnosno prosječan. On sluša sve. A za Chrisa, kao i za mnoge ljude koji vjeruju da se razumiju u popularnu glazbu, to znači da ne sluša ništa. No da Max stvarno sluša sve, onda bismo u njegovoj kolekciji pronašli i, recimo, Britney Spears i Backstreet Boyse, kao i, na primjer, Autechre i Godspeed You! Black Emperor. Maxov je izbor, u kontekstu kraja 90-ih i početka 2000-ih, srednjostrujaški i vrlo siguran: izostaje popularnija glazba koja je u stalnoj opasnosti da je se odbaci kao trash, ali i formalno eksperimentalniji albumi. Njegov je glazbeni ukus, iznad svega, middlebrow, odnosno “srednjokulturan”. To je, može se zaključiti, jedan od razloga zašto Max nije idealan partner za Lorelai.

Srednjokulturne ilustracije: Violet Crawley, Dowager Countess of Grantham

Srednjokulturne ilustracije: Violet Crawley, Dowager Countess of Grantham

Middlebrow u engleskom jeziku može biti i imenica i pridjev. Kako kaže Oxford English Dictionary, upotrebljava se za osobu koja je “samo umjereno intelektualna”, “prosječnih ili ograničenih kulturnih interesa”, često s naznakom aspiracije prema “višoj” kulturi. Ta je definicija u skladu s jednom od prvih upotreba termina, u satiričkom časopisu Punch 1925. godine: “Na BBC-ju tvrde da su otkrili novi tip, ‘srednjokulturni’. Sastoji se od ljudi koji se nadaju da će se jednog dana naviknuti na stvari koje bi im se trebale sviđati.” Middlebrow se također koristi za umjetničko djelo “ograničene intelektualne ili kulturne vrijednosti koje zahtijeva ili uključuje samo umjeren stupanj intelektualne posvećenosti, tipično stoga što ne odstupa od konvencije”. Također, middlebrow – kao i highbrow i lowbrow – označava čitavu kulturnu kategoriju.

Neki se kulturni fenomeni redovitije od drugih opisuju kao srednjokulturni. Coldplay i Sting, Hootie and the Blowfish i Adele, romani Dana Browna i Stiega Larssona, Downton Abbey, kulinarske i plesne emisije, božićne veste, Gap i Starbucks. Rašireno je i mišljenje da nas ljubav prema nečem “lošem” čini zanimljivima jer je specifično naša, pa je u tom smislu niskokulturno bliže visokokulturnom, dok interes za srednjokulturno svjedoči o našoj potpunoj lišenosti ukusa i, što je najgore, razotkriva činjenicu da smo dosadni. Dok jedni preziru srednjokulturno jer smatraju da pojedinci koji prihvaćaju sve ono što su za njih unaprijed odobrili kulturni arbitri zapravo pokazuju manjak interesa za kulturu općenito, drugi srednjokulturno vide kao buržujsku kulturu koja svojim mlakim recikliranjem umjetničkih konvencija služi održavanju postojećeg društvenog i političkog stanja.

Tako Dwight Macdonald u tekstu “Masscult and Midcult” iz 1960. govori o “srednjokulturnom kompromisu” koji se “pravi da poštuje standarde Visoke Kulture dok ih ustvari razrjeđuje i vulgarizira”. To čini tako što umjetnička djela modificira sve dok ne postanu prihvatljiva roba na širokom tržištu. Ranije je Virginia Woolf u eseju “Middlebrow”, napisanom u formi pisma koje nikada nije poslala novinama New Statesman, govorila o “prirodnoj” vezi nisko i visokokulturnih. Prvi žive u punoj brzini pa stoga ne mogu vidjeti sami sebe, a drugi im jedini mogu pokazati kako izgleda život baš zato što ništa ne obavljaju. Srednjokulturni su pak posrednici, “muškarci, ili žene, polutanske inteligencije koji se prešetavaju i šetuckaju malo s ove pa malo s one strane živice a da ne love bilo kakav pojedinačan cilj, niti umjetnost niti život, nego oboje u nerazlučivoj i prilično ružnoj mješavini s novcem, slavom, moći ili priznanjem”.1

maggie never1

Woolfin prijezir prema tom “nametniku koji proganja sve što razmišlja i živi” u prvom redu proizlazi iz visokokulturnog elitizma koji se proteže ne samo na srednjokulturna djela koja su napravljena “niti dobro niti loše”, već i na pragmatične ciljeve takve umjetnosti. Slični se argumenti javljaju i u raspravama o suvremenoj “srednjoj” kulturi kojoj je 2011. Peter Robinson u Guardianu nadjenuo nadimak “The New Boring”, nakon što je previše puta čuo Adelein hit Someone Like You. Stuart Jeffries je ubrzo detaljnije analizirao taj fenomen “bež boje”, pozivajući na ustanak protiv “zatupljujuće kulturne dijete” koja “slama duh nacije”. Jednog od glavnih krivaca pronalazi u “konzervativnoj, bezukusnoj i konformističkoj” seriji Downton Abbey koja je, tvrdi Jeffries, smišljena da Britance svojom umirujućom i neizazovnom dosadom odvrati od razmišljanja o ekonomskoj krizi. Pozivajući se na Guyja Deborda, upozorava da je dosada uvijek antirevolucionarna.

Sada je krajnje vrijeme da priznam da sam pogledala sve epizode Downton Abbeyja. Neke i dvaput.

Također, mislim da je iz dosad rečenog jasno da kategoriziranje kulturnih artefakata kao niskih, srednjih ili visokih ovisi o društveno-povijesnom kontekstu, a i različiti će pojedinci ovisno o vlastitom kulturnom kapitalu drugačije kategorizirati iste stvari. Isto tako, možda nismo jednako “stručni” za sve vrste kulture. Lorelain bivši zaručnik Max ima prosječan ukus u glazbi, no zato je profesor književnosti. Lorelai popularnu kulturu ima u malom prstu, no s Proustom je zapela nakon prve rečenice. Neki, na primjer, jedva čekaju Oscare da konačno znaju koje filmove treba pogledati, drugi misle da Oscari isključivo služe promociji umjetničke osrednjosti i neoriginalnosti. The New Yorker raspravlja o tome je li Grimes previše punk da bi bila pop. Billboard Lani Del Rey daje nagradu u kategoriju “Trailblazer”, a na Flavorwireu se bune da ako je ona “pionirka” bilo čega, onda riječi više nemaju značenja. Jedni vjeruju da Franzenovi romani s pravom nose titulu “Great American Novel”, dok drugi smatraju da su i Franzen i kategorija “velikog američkog romana” zbog svoje estetske konzervativnosti beznadno middlebrow. Treći nisu čuli za Franzena.

maggie weekend

U intervjuu za časopis Interférences littéraires/Literaire interferenties stručnjakinja za srednjokulturno Nicola Humble objašnjava da je srednjokulturno, osobito u Velikoj Britaniji do sredine 20. stoljeća, “zaokupljeno onim vrlo sitnim distinkcijama između različitih razina srednje klase” tako što ih istodobno odražava i razotkriva. Međutim, middlebrow je i snažno rodno određena kategorija. Prema Humble, velik broj književnih žanrova koje su žene pisale uglavnom za žene smatrao se srednjokulturnim, poput ljubavnog romana, obiteljskog romana i povijesne romanse. No s druge strane, automatski se pretpostavljalo da je knjiga koju je napisala žena morala biti srednjokulturna. Kao što je George Orwell zabilježio u svom eseju “Bookshop Memories” iz 1936: “It is not true that men don’t read novels, but it is true that there are whole branches of fiction that they avoid. Roughly speaking, what one might call the average novel – the ordinary, good-bad, Galsworthy-and-water stuff which is the norm of the English novel – seems to exist only for women.”

Čudno, jer teško mi se ovaj čas sjetiti nekog pisca koji bi za mene bio više middlebrow od Orwella – a ne mislim to kao uvredu – što Nicola Humble potvrđuje kada kaže da su pisci poput njega, Aldousa Huxleyja i Evelyna Waugha zauzimali sličan teritorij kao srednjokulturne spisateljice, no da su shvaćani ozbiljnije zato što su muškarci. Velik dio književnosti koju su pisale žene ocjenjivao se kao srednjokulturan, pa je Virginia Woolf zaprijetila: “Ako se bilo koje ljudsko biće, muškarac, žena, pas, mačka, ili napola zgaženi crv usudi nazvati me ‘srednjokulturnom’, uzet ću olovku i probosti ga, namrtvo.” Kad se govori o “ženskoj književnosti”, treba reći da je zbog skučenih društvenih uvjeta u kojima su žene živjele i pisale često ispaštala estetska kvaliteta njihovih tekstova, no također se mora naglasiti da su predrasude prema spisateljicama odgovorne za to što im se odricalo (i odriče) mjesto u književnom kanonu.

Ponekad mi se čini da je čitava hrvatska književnost, pa i hrvatska kultura, zaglibila u srednjokulturnom, s obzirom na to da se avangardne umjetnike može nabrojiti na prste. Zato ne mogu jednostavno osuditi “srednju” kulturu kao kulturu srednje klase kojoj je jedini cilj održavanje statusa quo i zarada na tržištu. Dovoljno se sjetiti svih onih likova umjetnika u hrvatskoj književnosti, većinom seljačkog, radničkog ili malograđanskog podrijetla, koji zbog neimaštine i nedostatka društvenih veza nisu uspjeli ispuniti svoj potencijal. Srednjokulturno se u tom smislu pokazuje kao nedostupnost visoke kulture zbog ograničenih ekonomskih i društvenih uvjeta, kako kod autora i autorica, tako i kod čitatelja i čitateljica.

maggie snob

Međutim, sasvim su druga stvar kulturni arbitri koji proizvode i održavaju srednjokulturno jer je tržišno isplativije od visokokulturnog. Nastupajući pod mantrom “publika to traži”, drže visokokulturno na sigurnoj udaljenosti od mainstream medija, a ako ga odluče pustiti, onda to mora biti u obliku spektakla: Nitko ne zna tko je Elena Ferrante! Sylvia Plath je možda poslala pismo ljubavniku uoči svog samoubojstva! Virginia Woolf bila je lezbijka – ili biseksualna – ili aseksualna! Urednici koji skraćuju predugačke rečenice i smatraju da je staviti više od jednog pridjeva uz imenicu neoprostiv grijeh, kritičari koji tvrde da je nemoguće shvatiti Mulholland Drive ili optužuju Marka E. Danielewskog da je ubio roman, producenti koji forsiraju jedan te isti tip sadržaja istodobno prezirući publiku čije interese navodno zastupaju. U isto vrijeme, svi uzdišemo nad stanjem kulture danas.

Dakako, srednjokulturno danas ima drugačiji status nego u 19. i početkom 20. stoljeća, kako objašnjava Nicola Humble u istom intervjuu: “Upili smo popularnu kulturu do te mjere da je sve postalo jednako.” I, stvarno, “današnji mladi” konzumiraju kulturu na značajno različit način od nas koji smo bili tinejdžeri u 1990-ima. Prva stvar koju sam primijetila kad sam počela čitati Rookie bila je eklektičnost ukusa djevojaka koje tamo pišu. Prvo me zbunjivalo što se The Knife i Sleater-Kinney mogu naći u istoj rečenici s One Directionom i Taylor Swift – jer se u 90-ima sve dijelilo u uredne i zatvorene kategorije, znalo se što ti se smije, a što ne smije sviđati – a zatim sam objeručke prihvatila oslobođenje koje je takva demokratičnost ukusa obećavala.

U međuvremenu se i odnos mainstreama i alternative promijenio pa je indie glazba koja se u 90-ima smatrala alternativnom sada premještena u srednjokulturnu kategoriju, a kombiniranje najpopularnije glazbe s eksperimentalnim projektima pretvorilo se u nov način distinkcije od drugih. Nešto slično rekla je estonska glazbenica Maria Minerva u intervjuu za Vox:

“Slušala sam JAKO PUNO indie popa dok sam bila tinejdžerka. Stvari koje bih sada vjerojatno prezirala. Neću nikoga imenovati jer ne želim vrijeđati tuđi ukus. Ipak, velika većina toga je tako bijela i tako prosječna. Ako već želim slušati pop, radije ću si upaliti nešto stvarno komercijalno. Ako pak želim nešto avangardno, pronaći ću nešto što je više ‘na rubu’ od još jednog elektro pop benda koji baca na 80-e. Tim bendovima nedostaje elana, tekstovi su im formulaični, imaju previše pamtljivih, a opet beživotnih ‘udica’. Ta ritam mašina kakvu svi koriste… Sve zvuči isto. Zašto se uopće truditi…”

I ponovno, u još jednoj redistribuciji kulturnog polja, middlebrow zauzima prostor estetske konvencionalnosti i političkog konformizma. Poput normcorea, basica, “the dad boda” i sličnih suvremenih varijanti sna o srednjoklasnom i srednjokulturnom, ono je “ulaznica za društveni položaj u kojem je trava u dvorištu uvijek svježe pokošena, a vjera u policiju i dalje postoji”.

maggie hope

Lako se prepustiti toj utopijskoj ideji jednakosti svih vrsta kulture u doba interneta. Sve nam je dostupno i sami možemo kurirati vlastiti ukus i, posljedično, vlastiti identitet. Međutim, ta ideja “liberalnog pluralizma”, kako piše Evan Kindley u recenziji drugog izdanja knjige Let’s Talk About Love: Why Other People Have Such Bad Taste Carla Wilsona, na kraju ponovno znači da oni koji imaju moć, ekonomsku, kulturnu ili društvenu, mogu odlučivati kada će se pravila ukusa ukinuti ili mijenjati. Kindley se poziva na esej teoretičara medija Jonathana Sternea koji je uvršten u drugo izdanje Wilsonove knjige u kojem autor upozorava da “napuštanje dobrog ukusa također može funkcionirati kao moralni ‘uspjeh’, kao oznaka klasne i dobne distinkcije, na isti način na koji je to nekad činio dobar ukus.”

Samo mi koji imamo pristup i visokoj i srednjoj i niskoj kulturi možemo uživati u raznolikosti kulture koja nas okružuje, piše Sterne, dok još uvijek prosuđujemo što ćemo uključiti, a što isključiti. Ukidanje granica između visoke, srednje i niske kulture u ime internetskog liberalnog pluralizma tako je samo novo lice distinkcije, kojom se želimo odvojiti od drugih i još jednom istaknuti svoju jedinstvenost.

 

  1. Esej je kasnije objavljen u zbirci Death of the Moth, 1942. Hrvatski prijevod: “Srednjokulturni”, u knjizi Virginia Woolf, Gospodin Bennett i gospođa Brown, Centar za ženske studije, Zagreb, 2010, preveo Lovro Škopljanac.
Komentari
  1. Ena
  2. L
  3. Ut
  4. siska
  5. Karolina
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva