Samo mizandrično, molim!
Optužbe za mizandriju rutinski se već pojavljuju u komentarima (pretežno muškaraca) na Mufu. „Ni malo nisam sumnjao da će gospođica Pukanić uz svojstvenu joj aroganciju u svoj odgovor suptilno upakirati i mizandriju“, piše jedan komentator, dok mi jedan drugi imputira „netolerantnu mizandričnu površnost“. Mizandrija je, kaže rječnička definicija, „patološka mržnja žene prema muškarcima“, a mizandra „žena koja iskazuje neprijateljstvo prema muškarcima“.
Trenutna popularnost mizandrije kao etikete među antifeministički nastrojenom ekipom neodvojiva je od uzleta ironične feminističke mizandrije u posljednjih nekoliko godina. Vjerojatno ste se bar na internetu susreli sa šalicama, bedževima, goblenima s natpisom poput MALE TEARS, BAN MEN, MISANDRIST ili mnogo blažeg LORD, GIVE ME THE CONFIDENCE OF A MEDIOCRE WHITE MAN. Agresivni natpisi u pravilu su kombinirani s vrlo „femininim“ dizajnom (rozom bojom, dopadljivim crtežom), osim u slučaju gifova, koji su uglavnom izvučeni iz filmova i serija, gdje natpis MISANDRY najčešće lebdi nad ženom koja tuče muškarca.
Jasno mi je da nekoga slabo upoznatog s feminizmom, odnosno nekoga tko o feminizmu zna tek ono što vidi u mainstream medijima, ovaj opis ironične mizandrije može zgroziti. „Dakle, one otvoreno priznaju da MRZE muškarce i žele ih uništiti? Prestrašno!!“. U tom smjeru ide tekst Sare Begley za Time, u kojem kritizira ironičnu mizandriju i piše da feminizmu za rušenje patrijarhata treba što više saveznika: „Govoriti polovici populacije da ih mrzimo, čak i u šali, nije način kojim ćemo to postići. Feminizam se još uvijek itekako bori za srca i umove; igrati na smisao za humor vrlo malog dijela populacije može biti dobar način da se alijenira ostale. Time ne želim reći da feministkinje trebaju ublažiti svoje zahtjeve i prigovore kako bi se svidjele što većem broju ljudi. No da bi ljudi bili na vašoj strani, potrebna vam je privlačna poruka. Humor može pomoći. Ali ironična mizandrija jednostavno je loš PR“.
Jess Zimmerman za Slate je pak izjavila da je ironična mizandrija „reductio ad absurdum“; da se radi o „zauzimanju najpretjeranijeg, najneuvjerljivijeg iskrivljavanja vaše pozicije, kako bi se pokazalo da je suludo“. Radi se, piše autorica članka, o šali, „ironičnom stavu koji dopušta ženama da se identificiraju protiv onoga što očito nisu: karikatura mrziteljice muškaraca s misijom njihova potpunog uništenja“.
Naravno, da bi se ironija shvatila, potrebno je prvo razumjeti ono što se ironizira, a većini ljudi to neće poći za rukom – jer su usvojili upravo karikaturalni, stereotipni opis feminizma. Begley očito zastupa stav prema kojemu je dužnost feministkinja odgovorno educirati javnost o ciljevima feminizma, a ne zabavljati se među sobom. No feminizam već desetljećima vrlo jasno (i pristojno) ispisuje svoje teorije, a danas to radi i na internetu, dostupniji nego ikad. Kriviti feministkinje koje se šale s mizandrijom za neprivlačnost feminizma, a ne pripisati tu krivnju prvenstveno načinu na koji se feminizam ignorira, marginalizira i iskrivljava u moćnim diskursima poput obrazovanja i mainstream medija čini mi se nepoštenim. Prisiljava feministkinje da u svom djelovanju uvijek budu besprijekorne, robotski spremne progutati sve demotivirajuće gluposti i seksizme s kojima se kao feministkinje i žene svakodnevno susreću i na njih nepogrešivo, edukativno odgovoriti. Zahtijeva ogromne kapacitete strpljenja i vremena. Zahtijeva od žena da budu upravo ženstvene – stalno strpljive, empatične i pune razumijevanja.
Zašto je ironična mizandrija (nekim) feministkinjama prihvatljiva, dok ironični seksizam nipošto nije? Odgovor je vrlo jednostavan: jer mizandrija, za razliku od mizoginije, ne postoji i šaljenje s njom ne banalizira stvarne posljedice mizandrije. Da, postoji kao pojam u rječniku, i da, vjerojatno postoje neke žene koje zaista ne vole muškarce (ne ja, neki su od mojih najboljih prijatelja muškarci!), ali mizandrija nema stvarnu moć. Nema nikakav utjecaj na društvene strukture, nikakav upliv u javni diskurs i apsolutno nikakvu institucionalnu potporu. Za razliku od mizoginije. Mizandrija ne ubija, ne siluje, ne ograničava ničije tjelesne slobode. Za razliku od mizoginije. Mizandrija nije opće mjesto popularne kulture, od kriminalističkih serija do holivudskih blockbustera, od književne kritike do glazbene kritike. Za razliku od…
Mizandrija jednostavno ne postoji kao opreka mizoginiji jer bi to impliciralo postojanje ravnoteže – mržnja prema muškarcima nasuprot mržnji prema ženama. A ta ravnoteža ne može postojati jer je patrijarhat u svom temelju sustav neravnoteže: sustav nejednakosti, u kojem je bazična vrijednost muškaraca, i njihova ljudskost, veća od vrijednosti žena i njihove ljudskosti. On se i danas održava zahvaljujući stoljećima seksističkog obrazovanja i manje ili više suptilnih oblika seksizma koji oblikuju naš sustav vrijednosti; mušku superiornost i žensku inferiornost.
To također, da istaknem i potpuno očito, ne znači da muškarcima cvatu ruže. No kad govorimo o zapadnjačkim društvima poput našeg, „muška prava“ za koja se treba boriti ne postoje van patrijarhalnog društvenog uređenja. Društvena regulacija (ne)prihvatljivih muških ponašanja (suze, snaga, agresija, uspješnost, izražena (hetero)seksualnost) i uloga (priskrbljivač, ratnik, manje kompetentni roditelj) rezultat je istog tog sustava. Muškarce ne kažnjava feminizam, kako MRA-ovci vole tvrditi, već patrijarhat. Sve te negativne posljedice za muškost svejedno proizlaze iz njoj pripisane pozicije društvene moći. Koliko god stvari u praksi loše stajale za mnoge muškarce, zahvaljujući simbiozi kapitalizma i patrijarhata, mehanizmi funkcioniraju tako da na vrhu uvijek sjedi netko nalik na njih – bijeli, cis i uglavnom strejt muškarac.
Ironična mizandrija za mene je nešto što nema nikakve veze s mržnjom, nego s osjećajem oslobođenja, jer je prvenstveno vežem uz predivan mizandrični opus Mallory Ortberg na Toastu. Oslobađajući osjećaj o kojem govorim u mom slučaju znači odbacivanje muškog autoriteta i želje za nekim oblikom muške potvrde kao ultimativnim dokazom (moje) vrijednosti (koja proizlazi, naravno, iz pretpostavljene superiornosti muškaraca na svim poljima, ali i ženskog (hetero) imperativa: budi privlačna, budi dopadljiva muškarcima). Ono što njena mizandrija poručuje nije „mrzimo muškarce vatrom tisuću sunaca i želimo ih ubiti“, nego: „muškarci? LOL“. Pritom se stvara osjećaj zajedništva i eskapizma u kojem baš i nemamo luksuz reći „muškarci? LOL“, osim ako imamo sreću da živimo u lezbijskoj separatističkoj komuni. Ravnodušnost i izrugivanje muškarcima kakvo se događa na Toastu najbolje je opisati kao patronizirajuće, i to je ono što živcira muške seksiste: osjećaj da im netko otima poziciju superiornosti, a taj je netko mlada žena, tradicionalna meta njihovog patroniziranja. Neugodan i mnogim ženama dobro poznat položaj onoga tko nema riječ, već o njemu govore drugi.
No postoji još jedan izrazito bitan aspekt internetske mizandrije o kojem piše Charlotte Shane – „njegova potencijalno subverzivna kvaliteta: jasno žensko potvrđivanje njihove ljutnje, koja se inače tako često potiskuje, apatologizira i odbacuje“, zbog koje joj smeta kad se mizandriju prikazuje tek kao šalu. Socijalizirane da budemo pristojne, dopadljive i da redovito ugađamo, potiče nas se da ne pokazujemo svoju ljutnju, jer tad smo vještice i luđakinje, a našu se bol, tugu i suze, čak i kad ih same eksplicitno lociramo u političkom, radije čita kao spektakl emocionalnosti i slabosti. Jedan je od većih uspjeha patrijarhata to kako uspijeva delegitimizirati sve ventile kroz koje ženski osjećaj nezadovoljstva može izaći. I to koliko je lako previdjeti da pozivima na sabranost i političku neemocionalnost, te istovremenim ignoriranjem svega što je već (sabrano i smireno) napisano o opresiji, seksisti štite upravo vlastito pravo da se osjećaju dobro.
Shane na kraju svog tekstu zaključuje da mizandrija kao šala nije adekvatna feministička taktika. „Suvremena mizandrija, u svom trenutnom samozatajnom obliku, nije dovoljna za mene jer pravednička ženska ljutnja za mene nije šala. Ženska bol nije šala. I propusti individualnih muškaraca, i muškaraca kao grupe, da isprave ili se odupru instinktima agresije, zlostavljanja, okrutnosti, društvene neodgovornosti i seksizma nisu šala. To ne znači da situacija ikada treba ili može biti riješena nasiljem. Ali znači da trebamo mnogo više od smijeha“.
Kad na Asjin prošlotjedni tekst o šutnji i tome kako je Stoya progovorila o Deenovom silovanju dobijemo komentar „Prisilan seks nije isto što i silovanje“, što drugo reći nego:
Zene imaju pravo govoriti o mizoginiji. Ne muskarci.
…pa tako…
Muskarci imaju pravo govoriti o mizandriji. Ne zene.
Izvrstan argument, kao i ostali u ovom članku. Bravo!
promocija patrijarhata je jednakovrijedna promociji feminizma , A manje je zlo, feminizam je uvod u totalitarna društva i sveopću žensku manipulativnosst
Vrlo je zanimljivo vidjeti kad se pojavila ta tzv. ironična mizandrija. Nekako upravo u vrijeme najvećega uzleta MRA i MRM pokreta koji su, eto, u skladu s onom “ne budi lijen” poput jednoga lika iz drame velikoga feminista Ibsena dali si truda do u tančine ispitati to učenje zvano feminizam (u drami je bila riječ o kršćanstvu i ženskim dužnostima – ironičan zaokret, doista). I što se dogodilo: ono se počelo raspadati po šavovima mizandrije koja je upisana već u drugi val feminizma, ako već nije i u prvi. Ovaj je tekst zato čisti pokušaj spina jer povijest feminističkih mizandričnih izjava ne počinje tek u “zadnjih nekoliko godina” i, ne, ne možemo ih sve prikazati kao “šalu” ili ironiju.
Imam za gospođicu Pukanić samo jedno pitanje: neka mi navede i jednu državnu instituiciju, bilo koji ideološki aparat bilo koje države u razvijenom svijetu koji bi favorizirao muškarce.
1. Pretpostavka je da je ironicnu mizandriju lako razlikovati od mainstream feminizma je kriva. Imam tisucu (doslovno) primjera za to – evo jednog plakata kojeg su feministikinje (ili “feministkinje”, ako cemo se igrati no true scotsman fallacya) lijepile po sveucilistu iako je sud presudio da je lik nevin: https://i.imgur.com/seCwwpv.jpg. Onda ova poznata feministica koja ima izvrsno misljenje o silovanju: https://imgur.com/n4NZfxA — Dakle, feminizam je dosta fragmentiran, i ponekad ti ludi ljudi sa ludim stavovima zavrse na mjestima gdje imaju pravu moc, i onda sta, nisu feministkinje? Poanta je, razlikovati ludjakinje od normalnih feministica (sto god to bilo, bez uvrede, jednostavno ne znam) nije lako, pa ostalo pada u vodu.
2. Mizandrija postoji i to ne samo kao unos u rjecniku. Kao zensko imas jednako pravo pricati o mizandriji koliko ja kao musko imam pravo pricati o mizoginiji. I kakav je to argument da ako imas najbolje prijatelje muskarce nisi mizandra? Evo, meni je 90% najboljih prijatelja zenskog spola (ili roda? omg ne znam, upomoc!!), pa sam samim time oslobodjen od toga da mi itko ikad kaze da sam mizoginik? Yas!!!!
3. Super je koncept odgovaranja na komentare “ironicno mizandricnim” gifom. Kad kazem super, ironican sam 🙂
1. stvarno ne znam, meni je dosta lako razlikovati idiotske stavove od neidiotskih, i rado kritiziram feministkinje za koje mislim da imaju ove prve.
2. mislila sam da je jasno da je ovo šala: http://rationalwiki.org/wiki/Friend_argument, iako neki od mojih najboljih prijatelja JESU muškarci.
3. hvala! :*
Mislim da je manje bitno mozes li ti razlikovati ironicne od neironicnih ludjakinja koje se kite (he he, kite, he he, kako smijesno – skoro kao ironicna mizandrija) titulom “feministica”, a vise bitno mogu li drugi ljudi, koji nisu upuceni toliko u problematiku (mainstreameri, normieji i sl.), kao i oni koji JESU (ja recimo jesam pa nekad procitam neko feministicko govno koje je toliko odvratno da se zapitam je li sala, i onda mi bude dosta grozan osjecaj tamo dolje (u zelucu!) kad shvatim da nije i da postoje osobe koje to zbilja misle, koje jesu feministice, i koje jesu na polozajima gdje njihovo misljenje ima impact).
ljudi koji nisu upućeni u problematiku, aka šira javnost, imaju negativne stereotipe o feminizmu i feministkinjama i nisu zainteresirani naučiti više. naravno da ne mogu razlikovati. jer, kao što sam napisala, mainstream mediji predstavljaju (ako ikad predstavljaju) feminizam na priglup, iritantan, površan način, a obrazovanje ga potpuno zanemaruje. osim toga, imaju negativne stereotipe i stavove jer su feministkinje uglavnom žene, i to žene koje nešto govore i prigovaraju, a svi smo od malih nogu odgajani tako da nam to ide na živce i da takve žene smatramo narcisoidnim kučkama ili frustriranim dosadnjakovićkama.
ali da ne trošim riječi uzalud; ti si ovako pristojan, ne vrijeđaš, ne djeluješ kao da nemaš dodira sa stvarnošću, reci mi da znam: misliš li da feminizam i njegova borba imaju smisla, vjeruješ li da živimo u patrijarhatu?
Moje je iskustvo puno drugacije (mozda jer ne zivim u Hr); u razvijenijim zemljama, kao i na internetu (posebice twitteru i tumblru), sama cinjenica da javno propitkujes feminizam (ili dio istog) gotovo pa automatski znaci da si “protiv ravnopravnosti” i “mrzis zene”, a to je liberalni fasistoidni stav koji me neizmjerno zivcira jer je kontradiktoran u svojoj toleranciji na drugacija misljenja.
Na tvoja pitanja ne mogu jednostavno odgovoriti jer mi prvo trebas definirati patrijarhat. Vjerujem da oba spola/roda/stovec pate zbog rodnih uloga, ali nisam siguran bih li to nazvao patrijarhatom. Mislim li da feminizam i njegova borba imaju smisla? Ovisi o kojem ‘flavoru’ feminizma pricas. Apsolutno sam za postizanje rodne ravnopravnosti, no cini mi se da ju zakonski vec imamo (stovise, mislim da su muskarci penalizirani, reference dajem na upit), pa ostaje samo ona socijalna. Feminizam se mahom fokusira na probleme koje imaju zene, tako da mislim da je nemoguce da on bude potpuno rjesenje. Kad se udalji od manspreadinga i sl. debilizama i pocne ozbiljno uvazavati probleme muskog spola I AKTIVNO RADITI NA NJIMA, onda ima sansu.
Vidim da nisam dobio odgovor na svoje pitanje.
Nego, u suvremenom zapadnom feminiziranom društvu odvija se sustavna i u potpunosti institucionalizirana diskriminacija i šikaniranje muškaraca u razmjerima koji su zastrašujući; nikada i nigdje, niti u najzabitijim planinskim patrijarhalnim vukojebinama, niti u bilo kojem drugom društvu u povijesti žene nisu bile toliko ponižavane. Ni približno. Zapravo, upravo suprotno feminističkim lažima i falsificiranju posvijesti, žene i djeca uvjek su bili najzaštićeniji dio svakoga društva.
Dakle, u suvremenim feminiziranim društvima se oko 90% djece nakon rastave ili prekida izvanbračne zajednice dodjeljuje majkama. Usprkos tome što su, evo uzmimo samo primjer kod nas, preporuke Poliklinike za zaštitu djece u situacijama koje su njima dane na vještačenje takve da u oko 70% slučajeva smatraju da bi otac bio prikladniji roditelj. Njihove preporuke CZSS redovito ne uvažava.
Je li to mizandrija i sustavna i institucionalna diskriminacija samo zbog spola, gospođice Pukanić?
Je li tvrdnja o svakoj trećoj ženi koja je seksualno zlostavljana, koja se mrtva-hladna plasira po svim mejnstrim medijima i zbog koje se održavaju “stručne” feminističke konferencije i stalne medijske kampanje o tom “zastrašujućem” muškom zlostavljanju možda samo “šala”. Ne znam. Samo pitam.
“To također, da istaknem i potpuno očito, ne znači da muškarcima cvatu ruže. No kad govorimo o zapadnjačkim društvima poput našeg, „muška prava“ za koja se treba boriti ne postoje van patrijarhalnog društvenog uređenja. Društvena regulacija (ne)prihvatljivih muških ponašanja (suze, snaga, agresija, uspješnost, izražena (hetero)seksualnost) i uloga (priskrbljivač, ratnik, manje kompetentni roditelj) rezultat je istog tog sustava. Muškarce ne kažnjava feminizam, kako MRA-ovci vole tvrditi, već patrijarhat.”
Ne znam u kojem je kontestu ova izjava dana, da li u afirmativno mizandričnom ili je riječ o sarkazmu. Čini mi se da je u pitanju ovo drugo, ali fenomenalno opisuje inherentnu feminističku paranoju, koja je uzrok straha, a onda i mržnje, odnosno, mizandrije.
“”Kada žena pristane na spoj s muškarcem to je doslovno ludo i nesmotreno, a postojanje cijele ljudske vrste računa na to da će one to napraviti! Ne znam kako – kako žene i dalje izlaze s dečkima kada uzmete u obzir da ne postoji veća prijetnja ženama od muškarca? Mi smo prijetnja broj 1 ženama, globalno i povijesno, prvi uzrok ozljeda i smrti žena. Mi smo najgora stvar koja im se ikada dogodila. To je istina! Znaš što je naša prijetnja broj 1? Bolesti srca.” Louis C.K.”
wow, ti baš stalno upadaš u rupe koje sam kopaš. ne, nije sarkazam. https://www.youtube.com/watch?v=UTULoJlD_V4 MUŠKA MIZANDRIJA!