Tjeskoba ženskog autorstva

Prošlog su mjeseca dosta medijske pažnje izazvala dva hashtaga na Twitteru, #ThingsOnlyWomenWritersHear i #WhatWoCWritersHear, kojima su žene koje se bave pisanjem književnosti željele upozoriti na predrasude s kojima se još uvijek svakodnevno suočavaju. Raspravu je otvorila britanska spisateljica Joanne Harris tvrdnjom da se muški pisci mnogo rjeđe nalaze u situaciji u kojoj moraju opravdavati svoju želju da pišu, dok se ona sama često našla na meti optužbi da je sebična jer se želi baviti književnošću ili da zbog pisanja zapostavlja svoju obitelj.

Hashtag su prihvatile i druge spisateljice te je uskoro stvoren podugačak popis predrasuda. Tu se nalaze brojne izjave muškaraca da ne čitaju knjige koje su napisale žene, zatim uvriježeno mišljenje da žene pišu isključivo o emocijama, a muškarci o idejama, uporna pitanja o tome što autoričin partner misli o činjenici da ona piše, pohvale supruzima koji im dopuštaju da se bave pisanjem te općenit stav da je pisanje baš dražestan hobi. Spisateljice koje nisu bjelkinje taj su popis proširile svojim specifičnim iskustvima, poput uredničkih i čitateljskih pitanja zašto su u romanu sve morale podrediti rasnoj problematici, žalbi da nema bijelih likova, komentara da izdavač već ima dovoljno knjiga koje su napisale, primjerice, crnkinje ili izjava da tržišna niša za romane s POC likovima jednostavno nije dovoljno velika.

Ništa od navedenog nije posebno neočekivano i novo, naravno, ali upravo u tome je stvar. Budući da sam ovih dana ponovno čitala Jane Austen, sestre Brontë i druge devetnaestostoljetne spisateljice, kao i feminističke književne kritičarke koje su se njima sustavno bavile 1960-ih i 1970-ih, očitom mi se učinila golema sličnost između ondašnjih i suvremenih predrasuda o ženama koje su izabrale književnost kao svoje zanimanje. Danas su te predrasude zaodjenute u suvremeni način govora i možda ih je lakše ismijati i odmahnuti na njih rukom, no svejedno je porazno ustanoviti da su, bez obzira na sve društvene, političke i ekonomske promjene od početka 19. stoljeća do danas, neki stavovi o ženama i književnosti uspjeli doći do nas u tako dobro očuvanom stanju.

Autorica: Alexandra Lakin

Autorica: Alexandra Lakin

Danas bi se malo tko usudio reći ono što je 1837. pjesnik Robert Southey napisao u pismu Charlotte Brontë, naime, da ženi književnost ne može biti životni poziv, niti treba biti. Međutim, ideja da žena za bavljenje književnim radom treba pristanak svoga supruga ili partnera, odnosno da je sebična što piše jer tako zanemaruje svoje obiteljske dužnosti samo je suvremena verzija viktorijanske reakcije na mogućnost da žene izaberu bilo kakvo zanimanje, a osobito umjetničko. Takav suvremeni stav vuče podrijetlo iz uvjerenja da je, kako objašnjava Elaine Showalter, “ženskost bila poziv sama po sebi”. Za žene je rad značio – i znači – rad za druge, a svaka žena koja je pokušala prisvojiti i neko drugo zanimanje osim onog primarnog, prirodnog, odnosno ženskog smatrala se “sebičnom, neženstvenom i nekršćanskom”.1

No izbor književnog ili nekog drugog umjetničkog poziva izazivao je posebno strogu društvenu osudu. Stoga su Sandra M. Gilbert i Susan Gubar svoju opsežnu studiju The Madwoman in the Attic posvetile upravo tzv. “tjeskobi autorstva” kod devetnaestostoljetnih spisateljica. Prema njihovu mišljenju, u zapadnim se patrijarhalnim društvima, za razliku od sposobnosti rađanja koja je pripadala ženama, kreativni dar ili umjetnički talent smatrao isključivo muškom kvalitetom ili, riječima Gerarda Manleyja Hopkinsa, znakom koji “posebno odvaja muškarce od žena” te se “očinstvo nad tekstom” redovito metaforički povezivalo s “očinstvom Boga nad svijetom”. Ako bi se pak takva kreativna energija uopće priznala nekoj ženi, mogla se jedino tumačiti kao anomalija, a sama spisateljica ponovno kao “čudovišna” i “neženstvena”.2

Gilbert i Gubar stoga uvjerljivo pokazuju da je većina žena koje su se uopće usudile pokušati pisati u 19. stoljeću osjećala tjeskobu autorstva upravo zbog činjenice svoga roda: istodobno su bile “zatočene u kuhinjama i zatvorene u svetištima strofa”. S jedne ih je strane ograničavao njihov društveni položaj, a s druge obeshrabrivao manjak literarnih prethodnica te njihova uloga muza i likova u književnosti muških pisaca. Žene ne mogu biti pjesnikinje, napominju Gilbert i Gubar citirajući Normana O. Browna, jer one same, poput Petrarkine Laure, jesu pjesništvo.

Autorica: Alexandra Lakin

Autorica: Alexandra Lakin

Mnoge od tih teza feminističkih književnih kritičarki iz 1970-ih mogu se pronaći već u Vlastitoj sobi, remek-djelu Virginije Woolf objavljenom 1929., prekrasnom, mudrom eseju o ženama i književnosti. Woolf ni u jednom dijelu svoje knjige ne negira da različite zapreke, materijalne i nematerijalne, pogađaju i muškarce koji se žele baviti pisanjem: tu je siromaštvo, pa onda posljedična nedostupnost obrazovanja, kao i općenita ravnodušnost svijeta prema književnosti i umjetnosti. Međutim, nastavlja Woolf, “te su teškoće za žene bile mnogo strašnije” stoga što su kao kćeri ili supruge u potpunosti ovisile o svojim roditeljima ili muževima i rijetko su kad imale vlastitu sobu te bilo kakvu slobodu kretanja i putovanja. Nematerijalne teškoće bile su “još gore”. Svijet je bio ravnodušan prema piscima poput Keatsa ili Flauberta, ali ih je puštao da pišu, tvrdi Woolf, dok je prema ženama koje pišu otvoreno iskazivao neprijateljstvo, prezir ili porugu.3

Nije onda teško razumjeti zašto su brojne spisateljice u 19. stoljeću i ranije oklijevale i odbijale prihvatiti status profesionalnih književnica, pisale pod muškim pseudonimima, odbacivale ozbiljnost svog posla te ga i same predstavljale kao razonodu, pisale književnost za koju su mislile da će se dopasti muškoj publici te umanjivale svoje literarne uspjehe i zasluge. Književnice se smatralo “taštima, željnima publiciteta i nametljivima”, piše Showalter, jer se od žena očekivalo da budu submisivne i požrtvovne. Pred svakom je potencijalnom spisateljicom, dakle, stajala borba sa ženskom rodnom ulogom, s kojom je pregovarala više ili manje uspješno, balansirajući između pristanka i poslušnosti s jedne strane te bijesa, ljutnje i otpora s druge.

Woolf je na tom tragu u eseju “Profesije za žene” ispričala da je morala ubiti Anđela u kući, taj ženstveni ideal iz istoimene poeme Conventryja Patmorea, kako bi uopće mogla slobodno pisati. Anđeo joj je šaptala na uho i sugerirala da, dok piše, mora biti nježna, laskati i obmanjivati, služiti se “svim vještinama i lukavstvima našeg spola”, iznad svega biti čista i nikada ne dopustiti da itko pomisli kako misli svojom glavom. “Ubojstvo Anđela kuće bilo je dio zanimanja spisateljice”, zaključuje Woolf, i zanimljivo je da u tom eseju iz 1931. preporučuje taj nasilni čin, pa makar samo metaforički, dok je nekoliko godina ranije u Vlastitoj sobi strogo osudila svaki uočljivi iskaz bijesa u djelima spisateljica.4

Woolf tamo negativno ocjenjuje tekstove najranijih britanskih spisateljica Anne Finch i Margaret Cavendish jer smatra da su strah, mržnja i bijes zbog ženina položaja “izobličili i unakazili” njihovu poeziju. Kada kasnije u eseju uspoređuje Jane Austen i Charlotte Brontë, kaže da je Austen s manje talenta postigla više jer je uspjela pisati “bez mržnje, bez gorčine, bez straha, bez protesta, bez propovijedanja” dok je Brontë u Jane Eyre dopustila da se vidi njezina “ozlojeđenost”, “bijes” i “osobna patnja”, pa je zato roman ispao “izobličen, iskrivljen”.

Autorica: Alexandra Lakin

Autorica: Alexandra Lakin

Vlastita soba kompleksan je i ponešto kontradiktoran tekst koji sjajno pokazuje u kolikoj mjeri žensko stvaralaštvo ovisi o materijalnim uvjetima unutar kojih nastaje dok istodobno snažno zagovara utopijsku viziju književnosti u kojoj će se o muškom i ženskom spolu misliti zajedno ili se o spolu uopće neće morati misliti. S jedne se strane čini da Woolf vjeruje u specifičnu žensku “stvaralačku snagu” koja se razlikuje od muške zbog društvenih uvjeta u kojima su žene živjele te da osuđuje dominantan način vrednovanja, na primjer, knjiga o ratu kao superiornijih knjigama o “osjećajima žena u salonu”, a s druge strane cijelo vrijeme upada u oči njezina oštra kritika upotrebe emocionalno nabijenog tona, posebno ljutnje, kao greške u izvedbi zbog koje određeni književni tekst nikada neće moći zaživjeti kao umjetničko djelo.

U tome je središnji paradoks Vlastite sobe: Woolf strogo suprotstavlja pisanje kao umjetnost i pisanje kao samoizražavanje, odnosno izražavanje (negativnih) emocija i vjeruje da će žene kvalitetnije pisati kada budu pisale kao “žene koju su zaboravile da su žene”, no sam njezin esej proizlazi upravo iz ljutnje zbog društvenog položaja spisateljica, premda je ta ljutnja većinom pomno kontrolirana ili preusmjerena u ironiju. Na to upozorava jedna od najznačajnijih i najpažljivijih kritika Vlastite sobe, esej “When We Dead Awaken: Writing as Re-Vision” Adrienne Rich, izvorno objavljen 1972., koji je i na mene djelovao kao mala epifanija. Analizirajući vlastiti književni razvoj, Rich komentira kako joj je dobro poznat ton kojim se Woolf koristi:

Čula sam ga dovoljno često, kod sebe i kod drugih žena. To je ton žene koja je skoro u doticaju sa svojom ljutnjom, koja je odlučna da ne ispadne ljuta, koja se sili da ostane mirna, suzdržana, čak šarmantna u sobi punoj muškaraca gdje su izrečene stvari koje su napad na sam njezin integritet. Virginia Woolf obraća se ženskoj publici, no akutno je svjesna – kao što je uvijek bila – da je mogu čuti muškarci.

Rich, na tragu Virginije Woolf, govori kako o materijalnim, tako i o nematerijalnim teškoćama s kojima su se spisateljice i dalje suočavale u drugoj polovici 20. stoljeća. Kao bijela žena iz srednje klase koja je imala sreće da živi u kući punoj knjiga i koja jako dobro zna da može držati referat na konferenciji stoga što ne mora “prati suđe i čuvati djecu”, Rich se u prvom redu obračunava sa spomenutim nematerijalnim teškoćama, odnosno s društvenim predrasudama o ženama i književnosti koje je tako velik broj spisateljica internalizirao. Kako Rich pokazuje na vlastitom primjeru, “u većoj ili manjoj mjeri, svaka je spisateljica pisala za muškarce čak kada se, poput Virginije Woolf, trebala obraćati ženama”, nasjedajući na ideju da će upravo ona biti ta žena koju će muškarci izdvojiti kao “posebnu”. Slično je i s čitanjem: i onda kada je čitala pjesnikinje, tragajući za prethodnicama, Rich je u njima tražila iste stvari koje je pronalazila u poeziji koju su napisali muškarci jer je htjela, kako kaže, da pjesnikinje budu jednako dobre kao pjesnici, a jednako dobro za nju je tada još uvijek značilo to da moraju zvučati isto kao pjesnici.

Autorica: Alexandra Lakin

Autorica: Alexandra Lakin

Sve me to navodi da se pitam što zapravo očekujemo od spisateljica, kako želimo da pišu? Jesmo li nezadovoljne kada nam se čini da pišu slično kao (koji?) muški pisci jer smatramo da je posrijedi imitacija ili se bunimo zato što imamo dojam da njihovi tekstovi nisu dovoljno univerzalni zbog čega ne mogu biti interesantni najširoj, odnosno muškoj publici? Čini se da je nemoguće pobijediti u toj igri u kojoj autorica treba dokazati ili da “nije lošija od muškarca” ili da ipak “piše kao žena”. Također, takva rasprava mora završiti u slijepoj ulici jer su spisateljice i njihovi tekstovi međusobno toliko različiti da je besmisleno pokušavati ustanoviti fiksna obilježja “ženske književnosti”, no svejedno se vodi već stoljećima jer kako god spisateljica pisala, književna se historiografija pobrinula da se ispred nje uvijek nalazi on – pisac. On je prvi počeo pisati, njegov je glas univerzalan.

Uz to, nužno je razmotriti kada se uopće susrećemo s tekstovima spisateljica. Ako jako dobro razmislim o svom srednjoškolskom i fakultetskom obrazovanju, a završila sam studij književnosti i to početkom 2000-ih, mogu se sjetiti da smo čitali po jedan roman Madame de Lafayette, Virginije Woolf, Marguerite Yourcenar, Toni Morrison i Dubravke Ugrešić – i to je sve. Paralelno s tim u slobodno sam vrijeme čitala mnogo popularnih spisateljica poput, primjerice, Zagorke, Agathe Christie ili J. K. Rowling, jer je popularna kultura, s obzirom na svoj inferioran kulturni status, mnogo otvorenija autoricama od strogo čuvanog književnog kanona. No brojne spisateljice za koje gorljivo vjerujem da bi trebale imati osigurano mjesto u svakom književnom kanonu, poput Sylvije Plath, Jean Rhys ili Elfriede Jelinek, morala sam pročitati na svoju ruku.

Autorica: Alexandra Lakin

Autorica: Alexandra Lakin

Kako književno obrazovanje u kojem još uvijek nema dovoljno mjesta za spisateljice djeluje na književni ukus i stavove o tome što je (dobra) književnost zorno pokazuje jedan od meni najzanimljivijih eseja o ženama i književnosti koje sam pročitala u posljednje vrijeme, tekst “On Pandering” Claire Vaye Watkins, objavljen krajem 2015. Vaye Watkins esej o podilaženju ili dodvoravanju ukusu bijelih muških pisaca započinje anegdotom koju vrijedi ukratko prepričati. Krajem 2009., kada je Vaye Watkins završavala svoj postdiplomski studij iz kreativnog pisanja, na fakultetu je gostovao Stephen Elliott, pisac i urednik časopisa The Rumpus. Elliott je bio smješten u njezinu stanu, nakon svog čitanja družio se s njom i njezinim kolegom piscem Kyleom Minorom, pokušao spavati s njom i nakon što je ona to odbila, prespavao u drugoj sobi i sljedeće jutro otputovao. Nedugo zatim Elliott je u svom newsletteru o posjetu pisao tako što je Kylea Minora spomenuo imenom i prezimenom, predstavio ga kao osobu koja predaje, ima objavljenu knjigu i piše novi roman, dok je Vaye Watkins naveo bez prezimena, samo kao “Claire, studenticu kod koje sam odsjeo”, te dalje nastavio pisati o tome kako je odbila njegovu ponudu za seksom objašnjenjem da se već viđa s nekim i da je previše popila. Evo kako to autorica tumači:

Dok mi prijateljica nije forvardirala taj mail, bila sam uvjerena da sam, budući da pišem, spisateljica, točka. Ako pišem loše, loša sam spisateljica, ako pišem dobro, dobra sam spisateljica. Vrlo jednostavno. Bila sam, znala sam, jednako ambiciozna kao Kyle Minor ili Stephen Elliott. Voljela sam knjige jednako kao Kyle i Stephen, čitala jednako mnogo kao oni, jednako se jako trudila prave riječi poredati na pravi način. No sada sam bila suočena s Google Groups listserv dokazom da je, za Stephena, Kyle bio pisac, a ja sam bila pijana djevojka.

Vaye Watkins je svjesna da njezino iskustvo nije iznimka i da su Elliottovi postupci u potpunosti tipični. Štoviše, to iskustvo ne shvaća kao formativno jer joj je i prije bilo jasno da “naša kultura muške pisce smatra ozbiljnijima” od spisateljica. Taj je incident svejedno važan jer autoricu tjera da u drugom dijelu eseja formulira ključno pitanje: za koga pišem? Odgovor je očekivan i porazan: za bijele muške pisce, žive i mrtve, pokušavajući uloviti pažnju onih koji ni ne znaju da ona postoji. Razmišljajući o tome što bi Philip Roth ili Jonathan Franzen mislili o onome što piše, a to je “tvrda, nepokolebljiva, nesentimentalna” književnost koja bi se trebala svidjeti muškim piscima, Vaye Watkins zapravo želi dobiti priznanja koja oni dobivaju jer zna da ih zaslužuje. “Ona zna pisati poput muškarca” za nju, kao i za našu kulturu, znači “Ona zna pisati”. Međutim, kako Vaye Watkins na koncu shvaća, “Ona zna pisati poput muškarca” znači samo “Ona zna pisati poput muškarca” jer uvijek će prvo biti djevojka, a tek onda spisateljica. Ženskost je poziv sama po sebi.

Autorica: Alexandra Lakin

Autorica: Alexandra Lakin

Esej je izazvao brojne pozitivne reakcije i promišljene kritike koje su još jednom pokazale da bijele žene odavno nisu jedine koje traže svoje mjesto u književnom polju, na tržištu i u kanonu. Primjerice, Nichole Perkins pisala je o tome koliko joj je Vaye Watkinsina pozicija strana jer sama već odavno ne čita knjige bijelih muškaraca, a Marlon James komentirao je na Facebooku da se on sam, kao i drugi POC pisci i spisateljice, često našao u situaciji u kojoj se od njega očekivalo da podilazi “kulturnom tonu koji su uspostavile bijele žene, posebno starije bijele književne kritičarke”, što je rezultiralo produktivnom raspravom između njega i Vaye Watkins.

Marlon James je u pravu, američkim književnim izdavaštvom vladaju bijele žene: bijelaca je sveukupno 79%, a žena 78%, s tim da ih je nešto manje na upravljačkim pozicijama, gdje je 59% cis žena i 40% cis muškaraca. Ti podaci, naravno, znače da američko izdavaštvo nije nimalo rasno raznoliko, no zbog tako visokog postotka žena u industriji, također ne govore ništa laskavo o društvenom statusu književnosti i ekonomskoj isplativosti tiskanja knjiga. Također, treba napomenuti da su književno tržište i književni kanon još uvijek dva odvojena područja. No s obzirom na sve dosad rečeno, treba li nas čuditi što veći ulazak žena u izdavačku industriju nije odmah rezultirao većom raznolikošću knjiga, autor(ic)a, pa i same industrije? Stvari se jesu i nisu promijenile. Žene su pisale i preživjele, ali preživjeli su i stereotipi o ženama i pisanju, kao i o nebijelim autori(ca)ma i pisanju te o LGBTIQ autori(ca)ma i pisanju, a mnoge su od njih svjesno ili nesvjesno očuvale i same (bijele) žene.

Woolf je u Vlastitoj sobi izložila uvjerljivu tezu da su vidljive prethodnice nužan preduvjet za to da se veći broj žena odluči pokušati pisati književnost. Gdje danas možemo vidjeti takve prethodnice? Spisateljice su svugdje, no i dalje ih nema dovoljno tamo gdje bi ih u prvom redu trebalo biti, u lektiri i u silabima književnih kolegija. Institucionalno književno obrazovanje djevojaka i žena još uvijek većinom funkcionira tako da nas se prvo poziva na identifikaciju s perspektivom muškog lika koja je predstavljena kao univerzalna, a onda nam se nekim usputnim seksističkim komentarom u djelu ili tretiranjem ženskog lika kao nebitnog taj pristup ipak uskraćuje. No takvi nepravedni trenuci u kojima se čini kao da se u knjizi za nas ugasilo svjetlo, koliko god slamali čitateljska srca, mogu imati razbuđujući učinak.

Nažalost, kako pokazuju eseji Virginije Woolf, Adrienne Rich i Claire Vaye Watkins, to znači da još uvijek svaka spisateljica, svaka čitateljica, svaka književna kritičarka i svaka urednica mora prvo doživjeti vlastitu epifaniju da bi uvidjela u kolikoj mjeri njezin književni ukus i stavovi o tome što uopće vrijedi kao (dobra) književnost ovise o internaliziranim patrijarhalnim predrasudama o ženama i književnosti. Ipak, na taj se način sve jasnije stvara prostor gdje ljutnja i bijes više nisu izopćeni iz onoga što se smatra dobrim pisanjem, već mogu zapaliti onu vatru koja će neki tekst za nas učiniti formativnim, nezaboravnim, umjetničkim.

 

  1. Elaine Showalter, A Literature of Their Own, Princeton University Press, Princeton, 1977.
  2. Sandra M. Gilbert i Susan Gubar, The Madwoman in the Attic. The Woman Writer and the Nineteenth-Century Literary Imagination, Yale University Press, New Haven & London, 1979.
  3. Virginia Woolf, Vlastita soba, Centar za ženske studije, Zagreb, 2003.
  4. Virginia Woolf, “Profesije za žene”, u Gospodin Bennett i gospođa Brown, Centar za ženske studije, Zagreb, 2010.

Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Napokon superžena
Treba li feminizmu Wonder Woman?
Povratak “Twin Peaksa”: 1.-4. epizoda
Ljepotica i zvijer
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Hrvatska kujica
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Pivo s neonacistom
Hrvatska kujica
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva