Stvari koje smo voljele u 2017.

Tradicionalni pregled popularne kulture koju smo voljele ove (grozne) godine!


Asja

Moji favoriti ove godine nisu sadržaji koje mogu preporučiti: riječ je o osobnim iskustvima, ljudima i mjestima, o stvarima koje su mi se desile izvan međumrežja. Upoznala sam, na primjer, Ma Thidu, Arvisa Vigulsa, Steinunn Helgadóttir, prevela odličnu pjesmu Jeana Portantea o IDEJI konja. Na internetu sam uglavnom drkala. Ako izuzmemo novi album Fever Ray, treću sezonu Twin Peaksa i stripove Monstress i I Love Yoo, ništa me nije pretjerano uzbudilo. Osim odlazaka u prirodu s udrugom BIOM. Ptičarenje je, uz putovanja i književne susrete, spasilo 2017. godinu. U tom su smislu pobjednici žute čaplje, blistavi ibisi, šojke, vuge i batokljuni, jer su mi ovu godinu učinili podnošljivijom. Kad već pjesnici mogu biti samo na zemlji, neka barem ptice imaju tu slobodu da budu selice, ali ne one koje masovno odlaze u Irsku i Njemačku zato što od Hrvatske više nije ostalo ništa.

“Plunge”, Fever Ray

Barb

2017. mi je bila užasna godina i njezin sam kraj dočekala s radošću i olakšanjem. Od 2018. zato očekujem puno, između ostalog da i nadoknadim sve ono što sam željela pogledati, pročitati i poslušati prošle godine, a nisam. Žive bile pa vidjele.

To prije svega odnosi na serije – u 2017. sam ih gledala još manje nego u 2016., što nisam mislila da je uopće moguće. Ipak, željno sam iščekivala adaptaciju Big Little Lies Liane Moriarty još otkada sam o tome pročitala vijest prije gotovo tri godine i nisam se razočarala. Moram priznati da sam pomalo skeptična prema drugoj sezoni jer nisam sigurna da je moguće ponoviti istu magiju, s istim zadovoljavajućim, katarktičnim finalom. Neke stvari ne treba forsirati (vidi: Gilmoreice).

S filmovima sam bila bolje sreće: The Handmaiden je bio vizualno prekrasan, s napetom, dirljivom i neočekivano duhovitom pričom. Nisam pročitala roman Sarah Waters prije gledanja i bojala sam se grozno nesretnog kraja pa sam gledanje završila neočekivano sretna. Don’t Think Twice mi je bio iznenađujuće pronicljiv i melankoličan uvid u to kako odrastanje često znači odricanje od snova ili pristajanje na to da ih zamijenimo za neki drugi, racionalniji nadomjestak; Maudie me, unatoč zaglađivanju brojnih hrapavih mjesta iz biografije Maud Lewis i romantiziranja jednog vrlo problematičnog odnosa, podsjetio zašto volim Sally Hawkins, a Hunt for the Wilderpeople me raznježio i nasmijao. A kad smo već kod Taike Waititija, novi Thor bio mi je najzabavniji kino izlazak u prošloj godini.

Što se tiče knjiga, tu je prije svega izvrsna Imaginarna majka – rod i nacionalizam u kulturi 20. stoljeća Ksenije Vidmar Horvat koja se bavi mitologijom i ideologijama majčinstva unutar različitih vremenskih i prostornih odrednica i društveno-političkih razdoblja. Parenting, Inc. Pamele Paul iscrpan je, fascinantan i zastrašujuć uvid u procese komodifikacije roditeljstva i uloge koju marketinška i prodajna industrija igra u kreiranju i održavanju trendova u roditeljstvu. Što se tiče beletristike, ovo je bila začudno sušna godina za mene. Ipak, šarmirao me Brat slavnijeg Jacka Barbare Trepido, priča o obitelji, ljubavi i svim onim ne pretjerano mudrim odlukama koje donosimo dok odrastamo, dok je Kamo si otišla, Bernadette? Marije Semple podjednako zabavan i ganutljiv prikaz disfunkcionalnih obiteljskih odnosa, veze između majke i kćeri i pitanja kako preživjeti kada nam se snovi skrhaju u komadiće. Od YA favorita tu je The Hate U Give Angie Thomas i njezina pametna, komplicirana predivna junakinja Starr Carter koja pokušava pronaći svoje mjesto u rasno duboko podijeljenom društvu moderne Amerike.

I prošle sam godine uživala u podcastima, a osim sveprisutnog S-Towna, vrludanju savjetodavnim podcastima, nadoknađivanju Seriala i praćenju vrlo iscrpne analize slučaja Bostonskog davitelja, najčešće sam se vraćala sljedećim trima favoritima. U Terrible, Thanks for Asking slušala sam priče o smrti i gubitku, ljubavi i prijateljstvu, preživljavanju seksualnog nasilja i postporođajnoj depresiji, sve to uz neodoljivu energiju, humor i entuzijazam nezaustavljive Nore McInerney. Invisibilia istražuje kako formiramo svoje osjećaje, stavove i vjerovanja i načine na koje doživljavamo sebe, druge ljude i svijet oko sebe. Osobita preporuka ide za epizodu The Problem with the Solution koja se bavi problematikom mentalne bolesti i življenja s njom na malo drugačiji način, s malo drugačijim zaključcima. I naposljetku, First Day Back, koji se bavi povratcima i novim početcima. U prvoj sezoni tako pratimo povratak autorice podcasta Tally Abecassis na posao nakon neplanirano dugog rodiljnog dopusta, dok se u drugoj upoznajemo sa sudbinom žene koja pokušava stvoriti nešto nalik normalnom životu nakon odsluženja zatvorske kazne zbog ubojstva svog životnog partnera, ubojstva kojega se uopće ne sjeća.

I da, sretna sam što su St. Vincent i The National objavili nove albume.

Lana

Reći ću nešto samo o stvarima koje sam stvarno voljela u 2017.

Ništa nisam voljela više od knjige Priestdaddy, memoara Patricije Lockwood. Patricia je moja miljenica već godinama, Patricia je od svih spisateljica koje volim ona kojoj bih se pojavila pred vratima s natpisom TO ME, YOU ARE PERFECT, kao u sceni iz “Love Actually”, ali ne bih jer mislim da je ne bi oduševilo.

Njena mi je poezija otok stranih životinja koje rade čudne, opscene stvari i promatram ih s divljenjem, ali iz daljine. Proza je zato izgradila cestu od Patricije do čitatelja, u smislu da nam je mnogo dostupnija, da joj se rečenice kreću pravocrtnije, ali, prigušena redom koji zahtijeva jedan memoar, zaigrana devijantnost njenog pisanja i dalje izbija na površinu. U dvadeset poglavlja Patricia raspreda priču svoje obitelji, čija je centralna figura Gregory Lockwood, katolički svećenik koji se preobratio nakon što je u vojnoj podmornici gledao “Egzorcista”, otac koji je žrtvovao obrazovanje svoje kćeri (Patricije) radi gitare Paula McCartneyja, najblaže rečeno komplicirana osoba, a jednom riječju Priestdaddy.

Od prve stranice silina Patricijinih riječi ne posustaje, već postepeno buja, obrađujući teme poput pedofilije u katoličkoj crkvi, silovanja, prolife aktivizma, rasizma i uništenih američkih gradića, usporedo s nizom osobnih anegdota koje zvuče previše suludo da bi bile stvarne, ali to jesu. Način na koji u istom dahu može reći nešto blesavo i izrazito ozbiljno u više me navrata natjerao da spustim knjigu na prsa i prikladno kažem “ISUSEBOŽE” u strop. Patricia je ekspert za moju najdražu formu: blještavo, zabavno, kičasto izvana a tamno kad zagrizeš.

Tekst raste i raste do 14. poglavlja, nakon čega se u posljednjih pet ta tama zgušnjava a ton intenzivira. To mi je četrnaesto, naslovljeno jednostavno “Voice”, možda i najdraže poglavlje, jer je fragmentirana meditacija o glasu, pjevanju i pisanju. Čitati je pogotovo u tom poglavlju, za osobu koja misli i razumije u metaforama, istovjetno je slušanju nastupa nekoga tko pogađa svaku notu, kristalno. A malo nakon tog poglavlja u kojem s lakoćom piše o prozračnosti i olovu vlastitog glasa, dolazimo do nečega najsličnijeg manifestu, do Patricije kad se uspravi do svoje pune visine i ne priča više u krugovima oko nas, nego u nas, kao u mikrofon:

I’m not interested in heaven unless my anger gets to go there too. I’m not interested in a happy eternity unless I get to spend an eternity on anger first. Let me speak for the meek and say that we don’t want the earth, if that’s where all the bodies are buried. If we are resurrected at the end of the world, I want us to assemble with a military click, I want us to come together as an army against what happened to us here. I want us to bring down the enemy of our suffering once and for all, and I want us to loot the pockets, and I want us to take baths in the blood.

Patricia! Za mene! Si savršena!

Budući da sam potrošila jako puno teksta na jednu knjigu, dodat ću da sam voljela i Sour Heart, zbirku priča Jenny Zhang, da me neočekivano oduševio distopijski SF Station Eleven Emily St. John Mandel iz 2014., da mi se čini da nisam pročitala nijednu knjigu (fikcije) koju je napisao cis muškarac i da mi je to skroz ok.

Muziku nisam slušala dovoljno koncentrirano da preporučim išta što već ne znate.

Od serija koje sam voljela najvažnije su dvije, povezane središnjima temama (ženskog) ludila, mazohizma i pogrešnih izbora koji se ponavljaju i ponavljaju, dok je mogućnost konstruktivne promjene samo mrlja u daljini. Mislim na drugu sezonu Top of the Lake, koju spominju i Maša i Maša, i tri sezone Crazy Ex-Girlfriend. Prva sezona serije Jane Campion jedna mi je od najdražih sezona neke serije uopće, ali druga je zamijenila jezero frenetičnom energijom grada i postala mi još draža. Crazy Ex-Girlfriend počela sam gledati tek ove godine i rijetko me koja serija toliko iznenadila vlastitom evolucijom. Ne jer je ikad bila loša – nije – nego jer sam je podcijenila i mislila da iza svoje očite pameti, duhovitih songova i blještavila ne krije baš mnogo. No u trećoj sezoni, koja će završiti sljedećeg tjedna, pristupila je mentalnoj bolesti s nepokolebljivošću koja je rijetka u popularnoj kulturi i otkrila nam tamu u svom punjenju.

“Crazy Ex-Girlfriend”

Lea

Što se tiče konzumacije kulture, ova mi je godina u znaku četvorki na Goodreadsu i osmica na IMDB-u: puno me toga zadovoljilo, malo oduševilo.

Zahvaljujući polugodišnjoj kino pretplati često sam se zaputila u kino vođena isključivo eskapističkom žudnjom. U žanru romantične komedije osvojio me The Big Sick zbog doziranosti velikih gesta, neplakativnog multikulturalnog humora i neurotično-očaravajućih roditelja glavne junakinje. Zabavila me i inspirirala Emma Stone u Battle of the Sexes još jednom podsjetivši na opasne ženomrsce onkraj klaunova. Uživala sam u iznevjerenim očekivanjima trailera Suburbicona, čudovišnosti poremećenog predgrađa, obitelji i „običnih građana“. Iz rubrike guilty pleasure najviše mi je zadovoljstva pružila neumoljivo badass junaknja Miss Sloane i, sasvim neočekivano, Baby Driver. Novi film Rubena Östlunda The Square slatko-gorko me podsjetio na dane studija povijesti umjetnosti. 20th Century Women, priča o odrastanju kakvu sam priželjkivala od Boyhooda, potpuno me pridobila učinivši kišu u ljetnom kinu sasvim nevažnom. Politički su me inspirirali Moonlight, 120 bpm o borbenosti, ludičnosti i emocionalnom naboju pariške grupe Act Up i proturječja maskuliniteta postjugoslavenskih ratnih veterana u Muškarci ne plaču.

“20th Century Women”

Među zbirkama priča izdvajam Anything is Possible Elisabeth Strout koja empatično i dovitljivo pristupa različitim oblicima siromaštva u provinciji Illinoisa te Interpreter of Maladies Jhumpe Lahiri s provodnim motivom hibridnih etničkih identiteta. In Other Words, Lahirina jezična autobiografija, bilo mi je najemotivnije čitateljsko iskustvo u 2017. U New Yorku sam prigodničarski (sa zakašnjenjem) uronila u sjajnost What I Loved Siri Hustvedt. Uživala sam čitajući o povijesti čupavih tepiha, McMansiona i kućica za lutke u Arch.Pop: Mediating Architecture in Popular Culture (ur. D. Medina Lasansky), križanju nasilja u arhitekture Violence Taking Place: The Architecture of the Kosovo Conflict Andrewa Herschera i kulturnoj povijesti priručnika za kućanstvo u From Catharine Beecher to Martha Stewart: A Cultural History of Domestic Advice Sarah A. Leavitt. Konačno sam pročitala iznimno važan tekst Carol J. Adams The Sexual Politics of Meat: A Feminist-Vegetarian Critical Theory. Od stripova me osvojila informativno-inspirativna Red Rosa Kate Evans. Biografsko-arhivski strip Palačinke Caterine Sansone i Alessandra Totte otvorio mi je oči za okolnosti iseljavanja talijanskog stanovništva iz Rijeke nakon Drugoga svjetskog rata, a zbirka tektstova Barbare Matejčić Kako ste? učinila vidljivima niz iskustava kojima u javnom prostoru kronično nedostaje vidljivost.

U sklopu nadoknađivanja prethodnih Mufovih preporuka izdvojila bih 45 Years, suptilnu refleksiju o dugim vezama, Dept. of Speculation o luku od prvotne zaljubljenosti do prevare i onkraj nje u jezično uzbudljivoj formi, Westworld, jednu od rijetkih serija koja me natjerala na binge watching i nagnala da se zamislim nad vlastitim gledateljskim žudnjama, zaokruženu zbirku priča Moj muž Rumene Bužarovske i zarazne knjige Mindy Kaling Is Everyone Hanging Out Without Me? i Why Not Me?, nenadmašan tekstualni comfort food.

Maša

Ovaj bi popis mogao početi i završiti jednim jedinim naslovom, a to je Twin Peaks: The Return.

No čini mi se da Twin Peaks, seriju koja stoji na početku mog iskustva svjesnoga gledanja televizije i koja je ove godine zatvorila krug rasprava o “kvalitetnoj televiziji”, za vlastito dobro moramo staviti u zasebnu televizijsku kategoriju jer će inače biti nemoguće bilo što drugo proglasiti “kvalitetnim”. Jedino na taj način mogu spomenuti i ostale serije koje su mi obilježile 2017. Prvo, iznenadilo me što sam odmah snažno zavoljela The Crown, s obzirom na svoj manjak interesa za britansku kraljevsku obitelj, no serija me odmjerenim tempom, značajnošću svakog kadra, manjkom patetike i vještim povezivanjem političkog i privatnog podsjetila na Mad Men, ispunjavajući potrebu za pravom dramskom serijom kakvih se zapravo snima prilično malo.

“The Crown”

Od kraćih serija bila je tu zadnja sezona omiljenih Girls, topla i šarmantna, a opet politički moćna druga sezona Master of None, norveška tinejdžerska serija SKAM koja me svojom emocionalnom uvjerljivošću nakon dugo vremena natjerala na bingeanje, šašava, ekscentrična i pomalo histerična Chewing Gum o siromašnoj crnoj djevojci iz londonskih Tower Hamletsa s religioznom mamom i sestrom koja na sve moguće načine pokušava izgubiti nevinost i pronaći svoje mjesto u svijetu te, na kraju, The Trip to Spain, treća sezona Tripa koja možda jest nešto slabija od prve dvije, ali i dalje sjajno spaja humor i melankoliju te na dirljiv i često neočekivan način analizira probleme suvremene (sredovječne) muškosti.

Od kriminalističkih serija izdvojila bih četvrtu sezonu Line of Duty koja je, usprkos nekim pretjeranim obratima, i dalje najnapetija serija na televiziji i najpažljivije napisan krimić kada je riječ o dosljednosti istrage te drugu sezonu Top of the Lake koja me istodobno privlači i odbija kao i sve drugo što je Jane Campion ikad režirala, baš kao što (i baš zato što) njezine junakinje odbijaju i privlače sociopatski muškarci kojima su okružene. Konačno, patetično je reći, znam, ali kraj godine oplemenili su mi dragocjeni životni uvidi sudionika serije dokumentarnih filmova The Up Series, u kojoj se svakih 7 godina prikazuje život 14 britanske djece od 1964. kada su imali 7 godina do 2012. kada su imali 56.

Povežite sudionike “The Up Series” sa 7 i 56 godina!

Pomalo su me razočarali neki filmovi od kojih sam puno očekivala (mislim na novu braću Dardenne i Lanthimosa), a s druge me strane iznenadilo koliko mi se dopala opresivna glazba u Dunkirku te bizarna žanrovska mješavina Personal Shoppera u kojem iskaču rijetko pametna upotreba mobilne tehnologije na filmu i nervozna energija meni drage Kristen Stewart. Međutim, film na koji najčešće mislim jest Sieranevada, duga, spora i predivno naporna rumunjska obiteljska drama koju je režirao Cristi Puiu, poznat po Smrti gospodina Lazarescua i Aurori. Definitivno nije za one koji ne vole duge statične kadrove, no meni je kombinacija formalne začudnosti i sadržajne običnosti nešto najbolje što filmski medij može ponuditi, posebno kada se čini da je redatelj potpuno zaboravio na to gdje je postavio kameru.

Najviše sam slušala No Shape Perfume Geniusa i konačno u dnevnu rutinu uključila podcaste od kojih preporučujem jedinstveni S-Town koji se s razlogom nalazi na prvom mjestu većine godišnjih top-lista. No ipak je književnost za mene imala najvažniju ulogu u ovoj inače dosta bijednoj godini. Nekim sam čudom uspjela puno čitati, a posebno sam očarana romanom The Essex Serpent Sarah Perry, historiografskom metafikcijom na tragu Ženske francuskog poručnika i Zaposjedanja koja kao da je pisana za studentice književnosti: ima sjajan i zahtjevan stil, borbenu glavnu junakinju, feministički ton, misteriozno čudovište, niz nekonvencionalnih prijateljstva i ljubavi te vrvi raspravama o evoluciji, vjeri i socijalističkim društvenim reformama.

Sarah Perry: “The Essex Serpent”

Također izdvajam En finir avec Eddy Bellegueule Édouarda Louisa koji sam čitala u engleskom prijevodu, The End of Eddy. Riječ je o autobiografskom romanu u kojem pripovjedač, gej mladić, izvjestiteljskim tonom niže epizode iz djetinjstva i odrastanja u siromašnoj obitelji u radničkom mjestašcu na sjeveru Francuske. Knjiga je brutalna i okrutna, ali nije lišena topline i razumijevanja, a posebno je izazovan prikaz strukturne veze homofobije i radničke muškosti. Ljeto sam pak provela redom čitajući sve lezbijske ljubiće/društvene kronike Sarah Waters od kojih mi je najdraži bio The Night Watch (hrvatski prijevod Noćna straža) koji obrnutom kronologijom prati više likova nakon i za vrijeme Drugog svjetskog rata u Londonu. Zaokupila su me i dva kratka fantastična, odnosno horror romana, Fever Dream argentinske autorice Samante Schweblin, napisan u dijalozima i fokusiran na majčinski strah, te The Night Visitors Jenn Ashworth i Richarda V. Hirsta, pomaknuta priča o duhovima ispričana kroz razmjenu mejlova dvije žene sa zajedničkom tajanstvenom pretkinjom. Čitalačku godinu završavam na idealan način, uronjena u interne policijske birokratske intrige zapletene oko 14 godina starog neriješenog slučaja otmice i ubojstva djevojčice u engleskom prijevodu vrhunskog japanskog krimića Six Four Hidea Yokoyame.

Maša H.

Godinu sam počela s prvom, a završila s drugom i posljednjom sezonom serije Dirk Gently’s Holistic Detective Agency, a nakon nedavnog saznanja da je njezin tvorac Max Landis još jedan u nizu hollywoodskih predatora, možda je i najbolje da ova krasna, otkačena serija ostane zauvijek zamrznuta u ranom prosincu 2017. Znam da vam opis prve sezone, one na koju vas trebam nagovoriti, neće puno pomoći, ali to je jedino što mi ima smisla – radi se o podnošljivoj verziji kaosa Majstora i Margarite. Stranger Things i Master of None serije su koje sam nastavila gledati, a nadmašile su sva očekivanja svojom dosljednom tečnošću i slatkoćom, dok je Search Party sa svojim karikaturama sebičnih milenijalaca/ki bila gorka i često neobično teško probavljiva, ali dovoljno crnohumorna da bingeam drugu sezonu. Imam mnogo, mnogo riječi za novu sezonu serije Top of the Lake, ali ograničit ću se na dvije: mučna i točna. Ako želite navijati za nekoga, gledajte dobru, kristalno jasnu prvu epizodu nove sezone serije Black Mirror s odlučnom junakinjom Nanette Cole i (spoiler!) neopisivo zadovoljavajućim krajem, a tu je i šašava, iskričava Chewing Gum u kojoj je britansko klasno/rasno pitanje prikazano osvježavajuće i pomalo nadrealno. Od ostalih serija koje sačinjavaju standardni postav nijedna se nije posebno isticala, a za neke sam jednostavno prestala mariti usred sezone, pa ovdje stajem kako bi barem kulturni presjek godine bio posve lišen negativnosti.

“Chewing Gum”

Bilo mi je drago što su Wonder Woman i Get Out rasturili na kinoblagajnama, gledala sam ih s užitkom i osjećajem trijumfa. Ipak, jedini film koji mi je stvarno zarobio srce ove godine bio je, naravno, Moonlight. Moćan i nježan u svojim dubokim plavim tonovima preplavljuje poput plimnog vala.

Ono što sam čitala mogu podijeliti u dvije grupe, obje od nemjerljivog značaja u još jednoj globalno gorkoj godini – ispisivanje neizgovorenog i grozničavo zaljubljivanje. Genijalna prijateljica Elene Ferrante u siječnju me ostavila bez daha, nikada prije djevojačko prijateljstvo nisam vidjela opisano s tolikom jasnoćom. Ljeto sam provela uz teške istine memoara o gladi Roxane Gay, a jesen je prošla u znaku Carmen Marije Machado i njezinih priča strave koje kroz smijeh i jezu uvijek iznova otkrivaju slojeve ženske sputanosti. Za zimu sam ostavila sve ono slatko (ali ne manje važno ili kompleksno!) i zaljubljivala se uz Cath i Levija, Libby i Jacka te Baza i Simona u super YA romanima Rainbow Rowell i Jennifer Niven.

Za kraj ostavljam glazbu iako vam je nikada, baš nikada neću moći dovoljno dobro opisati. Melodrama nije izgubila ni trunku od početnog sjaja. Dapače, s vremenom je postala plamen i gori u meni bez obzira na to što Lordeinu glazbu u pravilu povezujem s metalima i sivo-plavim tonovima. MASSEDUCTION mogu objasniti samo jednim ranijim St. Vincentinim stihom (koji je na različitim mjestima različito zapisan, ali ja vam dajem onu inačicu koju želim čuti): „confetti through the fallen air“ jer kod Annie uvijek postoji nešto što spokojno ili zloslutno vene, nešto poslije zabave, ali postoje i neonski baloni, kombinezoni od ružičastog lateksa i sluđena, mehanička vrtnja. Nedavno sam napokon preslušala Utopiju i bila je točno ono što se od utopije očekuje, ali ne na pogrešan način. U tom sam razdoblju slušala i novi album Laure Marling Semper Femina, s posebnim naglaskom na pjesmi Nothing, Not Nearly koja je atipično sentimentalna za Lauru i prekrasna za kraj 2017. Volim kišu na kraju La Lune Kinga Krulea, izgovaranje riječi „beautiful“ na Unlock It Charli XCX, dječji smijeh na Enjoy Right Now, Today Tylera, the Creatora, usamljenost i šupljinu na From the Dining Table Harryja Stylesa, prigušen pripjev pred kraj Little of Your Love Haim, ikoničko otvaranje Chanela Franka Oceana (BAM! „My guy pretty like a girl“!), višeglasja na manično sretnoj Slip Away Perfume Geniusa i svaki zvuk koji SZA ispusti iz pluća.

“Melodrama”, Lorde

Volim još toliko toga, ali 2017. je već završila. Želim vam da u 2018. slušate, čitate i gledate tako da vam se zavrti od oduševljenja!

 

Odgovori

Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Jill Soloway: pomicanje granica roda i žanra
Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Tko zna bolje od mame: savjetodavni priručnici i majčinstvo
Feministička trudnoća u devet crtica
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva