O ženskoj šutnji i prešućivanju

Šutnja nije, kako Herta Müller kaže, pauza u govoru, već stvar sama za sebe. U eseju iz kojeg sam prethodnu rečenicu preuzela, Müller piše autobiografski o škrtosti na riječima, piše o antagonizmu između seoske šutljivosti i gradske brbljivosti, i možda najvažnije, o tome kako pisanje nalikuje govoru samo površno, izvana. Iznutra je pisanje stvar samoće. Napisane se rečenice odnose prema proživljenom onako kako se šutnja odnosi prema pričanju. Müller, dakle, šutnju i napisano stavlja na istu stranu jer po njoj pisanje od proživljenog pravi rečenice, ali nikad (raz)govor. Pisanje stvari ostavlja nedorečene i po Herti je upravo ta nedorečenost mjesto poetskog šoka, mjesto onoga što bismo nazvali: osjećajem.

Müller o šutnji piše pozitivno i djelomično se slažem s njezinim sudom: kad šutimo – možemo postati neugodni, kad pričamo često postajemo smiješni, pogotovo kad imamo na umu da smo najpričljiviji kad govorimo o sebi. No što je s prešućivanjem? Prešućivanje nije isto što i šutnja. Šutnja pravi prostor za razmišljanje, ali ako nešto prešućujemo, znači da stav već imamo, da je razmišljanje obavljeno.

Gornje je pitanje međutim postavljeno iz spisateljske perspektive. Što se dogodi kad ga postavimo iz feminističke? Šute li ili prešućuju žene? Vrlo često, obje stvari istovremeno. Prešućivanje postaje mjesto razmišljanja i što je najgore, jedino mjesto autorefleksije: imamo stav, ali ga ne možemo otvoreno izgovoriti jer živimo u društvu muške brbljivosti o sebi i ženskog prešućivanja sebe. Kad otvorimo usta, kad progovorimo, odjednom nismo više dovoljno osjetljive, odjednom prestajemo biti žene i postajemo brbljivi, asertivni muškarci, i za sobom u kaljužu vlastite, muškobanjaste logoreje povlačimo muškarce koji nas takve vole i cijene, muškarce koje društvo, zatucano kakvo jest, rado naziva papučarima i pederima.

Montaigne je u svom eseju O mirisima iznio široko prihvaćen svjetonazor da su ženina djela najprijatnija kad su „neosjetna i nečujna“. To je taj rascjep u koji mi žene trebamo sažeti svoju egzistenciju: trebamo kao književni tekst ostati nedorečene kako bismo muškarcima bile mjesto poetskog šoka, kako bismo proizvele „osjećaje“ i istovremeno to naše djelovanje treba biti neosjetno, nečujno. Mi smo morska pjena iz koje se rađaju ljepota i muško nadahnuće, mi smo izvan govora, ono što mu prethodi. Čim počnemo pričati, čim počnemo brbljati – ta pjena postaje mutna voda iz koje ništa lijepo ne može proizaći.

Prije par godina jedna me je žena upozorila, glumeći prijateljstvo, kako bih trebala paziti što govorim jer me već bije loš glas jezičave žene. Društvo koje ljepotu i dobrotu žene ravna po tome koliko je ta žena voljna prešutjeti, koliko je voljna biti misteriozna i nečujna – za osobe poput mene nema riječi hvale. Ono što moja dobrodušna „prijateljica“ nije znala jest da je to cijena koju sam kao feministkinja voljna platiti: kao i Herta Müller, voljna sam šutjeti beletristički, ali sebe i druge žene nikad ne bih prešutjela. Feminizam se uostalom ne boji šutnje i govora, već prešućivanja. Društvo takav stav, naravno, kažnjava. Čim otvori usta da progovori ili napiše nešto oštro, govorljiva žena, žena koja se ne boji pričati i pisati, odjednom postaje neugodna i ne može biti zabavna ili smiješna. Odjednom, posve izvitopereno, ono što vrijedi za asertivne, glagoljive muškarce prestaje važiti za žene jer kad se ta bogomdana linija razgraničenja pređe, kad muškarac postane mjesto poetskog šoka, izlazimo iz plemenite patrijarhalnosti i prelazimo u mutne feminističke vode iz kojih se muškarci vraćaju kao eunusi i slabići. A koja to prava muškarčina ili iskonska žena želi?

Kao da bi Ovidije koji je živio i jebao prije više od 2000 godina ili James Deen, porno glumac koji živi i jebe danas, ikad pristali na te mutne feminističke vode. Ovidije je napisao ljubavne upute muškarcima kako da savladaju Amazonke i sugerirao im da se služe silom jer „ta je sila djevojkama mila; ono što vole dati često žele nerado dati“. Po njemu žene žele biti silovane jer ona žena koja nije bila prisiljena na seks „licem hini radost“, a zapravo tuguje. Dvije tisuće godina kasnije, njegov učenik James Deen kao i mnogi drugi, poštuje tu silovateljsku nauku, dok ostali prešućuju njezine posljedice. Govor koji nas od tog silovanja oslobađa mnogima je isuviše feministički i stoga nepoželjan – nijedna čedna i poštena žena ne želi da je asociraju s feminizmom, s tim muškobanjastim diskursom. Onim se ženama koje se usude progovoriti o bilo kakvom negativnom iskustvu, pogotovo o iskustvu institucionalnog i seksualnog nasilja, imputira da lažu, da žele nekom muškarcu iz sebičnih razloga uništiti reputaciju jer koja to žena, kako Ovidije kaže, ne želi biti silovana i ponižena? Nećemo valjda vjerovati tamo nekoj Stoyi umjesto književnom klasiku starom 2000 godina? Nisu li, uostalom, sve porno glumice lažljive kurve?

Raspravljanje, asertivnost, agresivna seksualnost, tradicionalno bi trebali pripadati muškarcima, a ne „nježnijem spolu“. Čak nas i dio feministkinja želi uvjeriti da je otvoren i afirmativan govor žena o seksu tek aproprijacija muškog seksualnog iskustva koje s prešućenim, ženskim žudnjama nema nikakve veze. Ako Stoya želi biti zaposlena u porno industriji, ako se želi jebati pred kamerama, ona unaprijed pristaje biti silovana jer prisvaja jezik muške želje da bi uzbudila i izazvala muškarce, i nema šanse da to čini vlastitog užitka radi jer pornografski je govor ipak govor, a fine žene o tim stvarima ne pričaju. Na ženama je da prešute vlastitu (a)seksualnost jer je ona izvan govora, kao što je to navodno i čitav ženski spol. Žena je jedan veliki, neizrecivi materinski osjećaj koji ne može „stvarno“ biti silovan jer je iznad seksa, kako nas primjer Djevice Marije uči.

Naučili su nas, dakle, da prešućujemo, da nečujno i neosjetno koegzistiramo s muškarcima, nadahnjujemo ih i da, kad uđemo u govor, budemo spremne na nasilje jer jedno dolazi u paketu s drugim. Uče nas tisućama godina da su muškarci seksualne i intelektualne životinje, a žene eterična i pjenušava bića kojima bi seksualna želja trebala biti apstraktna imenica. Jer, ako bismo pristali na to da žene imaju iste tjelesne potrebe, da dijele istu pornografsku želju, onda bi odjednom postalo jasno da ta želja također može izostati, da pristanak nije puka, isprazna formalnost i da silovanje djevojkama nije milo jer im seks nije univerzalno mrzak. Razlika postoji, a da bismo je izrazile, potreban nam je govor koji muškarci ljubomorno svojataju.

Žene, dakle, prečesto prešućuju: tamo gdje bi nakon razmišljanja trebao početi govor, on izostaje jer je strah od toga kako će društvo reagirati puno jači nego što je to želja da se misli javno iskažu. Delikatna i nježna, tvrdi mizogini liječnik Pierre Roussel, žena uvijek zadržava nešto od dječjeg temperamenta. Roussel svojom šovinističkom studijom implicira da je žena nesposobna da se skrbi o samoj sebi, da je intelektualno i fizički slaba, da njezina tjelesna konstitucija doslovno ne dozvoljava intelektualni rad. Ideju da žene nisu dorasle muškom svijetu odraslih, da nisu dobrodošle u javnim raspravama, u debatama, u književnosti – živimo i dalje. Infantilizacija žene služi svojoj svrsi: ako je žena uvjerena da je djetinjasta, onda pristaje na autoritet koji će je voditi kroz život, koji će govoriti u njezino ime. Posljedica toga je da čak i feministkinje okružene drugim feministkinjama često osjećaju nelagodu od govora, zbog čega muškarci vrlo lako monopoliziraju rasprave: ne samo da govore o sebi, već rado govore i o ženama, i o temama o kojima nemaju pojma. Nelagodu koju zbog toga osjećaju, žene također prešućuju: sve što se može prešutjeti, žene će najčešće prešutjeti jer je tako puno lakše.

Drago mi je stoga što je Stoya tweetala o Jamesu Deenu jer i seksualne radnice mogu biti silovane: pornografija ni slučajno nije isto što i prisilan seks. Tu razliku ne smijemo prešutjeti, koliko god nam neprijatno bilo o njoj govoriti. Moram priznati da često osjećam ljutnju kad vidim kakve sve stvari žene prešućuju, što iz straha što iz navike ili nelagode jer feministička je hrabrost važna i stvarno pomaže: kad dignemo glas protiv nepravde ili uznemiravanja, prestajemo biti muško nadahnuće, postajemo odlučnije, neovisnije i gradimo vlastiti autoritet kojem nije potrebno muško odobravanje ili Ovidijev učiteljski pečat. Kad, dakle, želimo znati šuti li ili prešućuje žena, dovoljno je da se pitamo stvara li ona muškarcima Deenovog tipa nelagodu: ako se u njezinom društvu takvi muškarci osjećaju dobro – to je zato što ne strahuju od toga što ona misli ili što će reći. Žena koja prešućuje ne predstavlja nikakvu prijetnju. I dok nedorečenost u književnom tekstu, kako je Herta Müller dobro primijetila, ima pozitivne konotacije, nedorečena žena u patrijarhalnom društvu igra bitno drugačiju ulogu jer život ipak nije lijepa književnost.