Modeliranje dobre djevojčice

Učili su me da budem dobra. „Budi dobra djevojčica“, slušala sam, i prihvaćala sve ono što je taj koncept dobrote uključivao. Dobre djevojčice imale su odlične ocjene u školi. Dobre djevojčice bile su poslušne i pomagale pri kućanskim poslovima. Dobre djevojčice bile su pristojne i bez iznimke poštovale starije od sebe. Dobre djevojčice nisu se svađale, vikale niti tukle. Dobre djevojčice bile su nesebične i nikada nisu ogovarale prijateljice iza njihovih leđa. Dobre djevojčice uvijek su bile spremne pomoći. Dobre djevojčice bile su jednostavno dobro odgojene. A budući da su me znatan dio ranog djetinjstva prvenstveno odgajali djed i baka, naglasak na „staroj školi“ formalnih karakteristika „dobrog odgoja“ i pristojnosti bio je osobito izražen. Odrastanjem ovaj se dijapazon dobrote nadograđivao spoznajama o primjerenom iskazivanju seksualnog identiteta,¹ odnosom prema vlastitoj pojavnosti, obrazovnim ambicijama i dostignućima, kao i obeshrabrujućim saznanjem kako ću zauvijek podbacivati u nastojanjima da (p)ostanem ultimativna dobra djevojčica, djevojka i žena. Jer sam se, uvijek iznova, razotkrivala kao nedovoljno vedra, nedovoljno nesebična, nedovoljno radišna, nedovoljno požrtvovna, nedovoljno dobra prijateljica, kćer, sestra, unuka, supruga, majka.

William-Adolphe Bouguereau: Parure des champs

Koliko sam uspješno pounutrila lekcije o dobroti i pristojnosti pokazuje i moja dugogodišnja instinktivna reakcija pri susretu s pojedincima, i osobito pojedinkama, čija se samopredodžba i samopromocija radikalno razlikovala od moje, „pristojne“ i „primjerene“. Djevojčicama, djevojkama i ženama koje nisu imale problema glasno i jasno definirati se kao uspješne, u nečemu dobre ili čak izvrsne nagonski sam pridavala oznaku umišljenih i taštih egoistica bez pokrića – jer je, kako samohvala nije primjerena dobrim djevojkama, njihovo samopouzdanje bilo egzotična transgresija, jer su me plašile, jer sam im zavidjela. S vremenom se moj stav promijenio – iako se moj mehanizam samoobrane u prvim sekundama susreta i dalje nagonski uključuje (zato što je tako lakše, zato što dobre djevojke nisu takve, a niti ja nisam takva, što definitivno potvrđuje moj status „dobre djevojke“),² sada se grčevito nadam kako ću nekakvom osmozom upiti ono što one imaju, a meni kronično nedostaje.

Čitajući knjige također sam nailazila na čitav niz likova dobrih djevojčica koje su sustavno potvrđivale ponuđenu mi definiciju dobrote. Naglasak je redovito bio na pristojnosti, skrušenosti i vječnoj spremnosti na priskakanje u pomoć (majkama) i brizi oko mlađe braće i sestara. Ovakva oskudna karakterizacija svakako je razlog tome što su ovim pristojnim anđeoskim djevojčicama uglavnom bile dodijeljene sporedne uloge. O nečijem se besprijekornom ponašanju ipak ima samo toliko za reći. Isto tako, jasno je kako se nikada nisu isticale posebnom upečatljivošću – kada govorimo o Pipi Dugoj Čarapi, malo tko pomisli na Anniku. Literarne djevojčice koje postavljaju pitanja, koje ravnopravno sudjeluju u akciji ili ih čak predvode, koje posjeduju neobične, nedjevojačke karakteristike ambicioznosti, znanstvenih ili literarnih interesa, nikako se ne uspijevaju pomiriti s društvenim normama pristojnosti. Spretna, snažna, istinoljubiva i nesebična George u serijalu Pet prijatelja okarakterizirana je i kao „teška“, nagle i raspaljive ćudi. Pipi je superjunakinja, ali ne poštuje društvene konvencije, o dobrom odgoju i pristojnosti da se ne govori. Anne od Zelenih zabata, usprkos svojoj srdačnoj, otvorenoj, toploj naravi mora neumorno potiskivati karakteristike brbljavosti, hirovitosti i nepromišljenosti koje stariji članovi njezinog društvenog kruga (a osobito žene) ističu kao kobne, razorne mane.

Narativ suštinski, ali ne i površinski „dobre“ djevojčice tako je zapravo narativ prevladavanja sebe same, tegoban i mukotrpan put od manjkavih osoba kakve jesu do ženskog ideala kakav bi trebale biti. Prijetnja koja se nadvija nad literarnim junakinjama može biti manje ili više eksplicitna, ali je neporeciva. Kako bi postale dobre djevojčice (odnosno dobre žene), nužno je lišiti se ogromnog (pa čak i većinskog) dijela onoga što ih čini njima samima, a takva žrtva uglavnom podrazumijeva ambicije koje su u neskladu s propisanim rodnim ulogama, poput snova o obrazovanju ili umjetničkoj karijeri, kao i od same želje za propitivanjem opravdanosti i pravednosti takvog društvenog sustava. Čak se i nad Pipi, djevojačku heroinu par excellence nadvija ova duga sjena: posljednje poglavlje u romanu opisuje Pipinu borbu protiv procesa odrastanja – ono što se tolerira, pa čak i simpatizira kod djeteta ne prolazi kod odrasle žene. Završni prizor romana prikazuje Pipi iz perspektive vanjskih promatrača, kao društvenu anomaliju, svim svojim nevjerojatnim osobinama usprkos osamljenu i izdvojenu od ostatka zajednice.

William-Adolphe Bouguereau: Idyll infantile

Proces odrastanja i sazrijevanja djevojčica opisan u klasičnim dječjim Bildungsromanima ne sadrži optimizam rezerviran za dječačke likove, s obzirom na to da u ženskim Bildungsromanima „junakinja ne bira život na jednoj strani društva nakon svjesnog promišljanja problematike; umjesto toga, ona je radikalno otuđena normama rodnih uloga od samog početka. Zbog toga, premda autori/ce pokušavaju prilagoditi Bildung, ili razvoj, svojih junakinja općem obrascu žanra, spomenuti razdor neizbježno čini žensku inicijaciju manje samosvjesnim napretkom prema zrelosti, a više povlačenjem iz punopravnog sudjelovanja u životu odraslih.“ Zbog toga se „čini prikladnijim koristiti naziv Entwicklungsroman, roman koji opisuje samo rast, puki fizički prijelaz iz jedne u drugu dob bez psihološkog razvoja za opisivanje većine romana o ženskom razvoju s obzirom na to kako autori/ce shvaćaju žensko odrastanje kao izbor između sporedne ili drugorazredne osobnosti, žrtvene viktimizacije, ludila, ili smrti.“³

Junakinje romana Zlatni danci hrvatske književnice Jagode Truhelke, koji mnogo pažnje posvećuje djevojačkim odnosima i unutrašnjem svijetu protagonistice Anice, funkcioniraju kao izvrstan primjer: u triju vršnjakinja i prijateljica Anice, Melanke i Milice, Melanki je dodijeljena uloga zabavne, neustrašive i asertivne, ali (ili baš zbog toga) moralno manjkave djevojčice dok Milica svoju nadljudsku dobrotu potvrđuje bolešću i smrću u ranoj mladosti, pri čemu i samo njezino umiranje funkcionira kao hagiografski model i pouka za prijateljice koje ostavlja za sobom.⁴

Anica, u skladu s glavnom ulogom koju igra u djelu, prikazana je najkompleksnije – s jedne strane ona je „sanjalica (..) i zanesenjak topla srca“,⁵ dok je s druge „buntovnik i pričalica“ koja usprkos dobrim namjerama često dolazi u sukob s (prvenstveno) majčinim autoritetom koji je pokušava priučiti na prilagodbu društvenim, prije svega rodnim konvencijama. Aničine pobune protiv nametnutih joj „ženskih“ zaduženja kao što je pletenje („Pa je l’ to pravo? I u dječaka ima deset prsta, pa bi i oni mogli plesti. Htjela bih da sam i ja dječak, kad je njima toliko bolje nego meni.“)⁶ redom se pokazuju jalovima, a pouka koju iz njih izvlači junakinja uvijek je jednaka: subjektivni doživljaj nepravde zapravo je karakterna mana koju je potrebno zatomiti i/li nadvladati kako bi se postigao ideal dobre djevojčice.

William-Adolphe Bouguereau: Pêche pour les grenouilles

Slično Truhelkinim heroinama, odrastanje junakinja klasika Male žene Louise May Alcott, riječima Elizabeth Lennox Keyser, vrvi „prizorima ograničavanja, prikrivanja i boli“.⁷ Strategije stege i sustezanja rezervirane su prvenstveno za Jo čije se „neženstvene“ karakteristike nedostojne onima dobre djevojčice i djevojke (od pojavnosti i odijevanja, preko „sebičnosti“ i samozaokupljenosti, do literarnih interesa) sustavno ubacuju u žrvanj kontrole i odricanja čiji je zadatak od „iznutra” zlatne, ali ne i dovoljno izvanjski dobre djevojčice i djevojke izdjelati primjerenu „dobru ženu“. Joinu udaju za profesora Bhaera, koji potpuno obezvrjeđuje Joina žanrovska nagnuća propisujući joj potom prikladnu literaturu, Lennox Keyser tako opisuje kao „povratak u zatvor“ patrijarhalne obitelji iz koje je čitavo vrijeme nastojala pobjeći.

Važno je, dakako, imati na umu kontekstualno čitanje, kao i ne izgubiti iz vida samu problematiku ambivalentnosti „dobrote“, koja je mnogo više (ili manje) od samorazumljive, zdravorazumske, individualne i individualizirane osobine – dobri/e smo uvijek prema postojećoj društvenoj definiciji i naše internalizirano vrednovanje vlastite i tuđe dobrote funkcionira prema prethodno uspostavljenim društvenim parametrima. Iako se određene društvene vrijednosti mahom predstavljaju kao odvajkada inherentne sveukupnom čovječanstvu, čak i tako „dubinski“ pojmovi velikodušnosti i milosrđa pojavljuju se u različitim sinkronijskim i dijakronijskim inačicama, a o „površinskim“, eksplicitnim znakovima „dobrog odgoja“ da se i ne govori. Premda se iz suvremene (feminističke) perspektive izbori Alcottinih junakinja čine izluđujuće poraznim, sustavno se ističe autoričin ogroman doprinos razbijanju dotadašnjih šablonskih ograničenja dječjeg obiteljskog romana, osobito u opisivanju karakteristika i unutarnjeg života njezinih heroina. Jo March po današnjim mjerilima možda i nije naročito „dobra feministkinja“, no samo postojanje Joinih ambicija ima značenje tektonskog pomaka.

S druge strane, kod književnih likova „dobrih dječaka“ ne postoji jaz između društevnog uvažavanja i samoostvarenja. Njihova „dobrota“ neproblematično proizlazi prvenstveno iz dubinskih karakteristika osobnog integriteta, osjećaja za pravednost i pravdu, poštenja i želje za zaštitom slabijih, ukratko, osobina prirodnog vođe kojemu je u ostvarivanju viših ciljeva bilo dopušteno (privremeno) prekršiti norme društvenog bontona,⁸ koje u uobičajenim okolnostima ipak primjereno slijedi. Dječački likovi tako mogu istovremeno biti i probitačni predvodnici krda i konvencionalno pristojni – čini se kako su ova dva skupa karakteristika organski, nerazdruživo isprepletena. Za razliku od spomenutih literarnih heroina koje, ukoliko zaista žele postići i zadržati status dobre djevojčice, ne mogu započinjati nikakvu revoluciju. A preuzetno je čak i očekivati nagradu za uloženi trud. Najviše što si smiju dopustiti jest nada da hirovita sudbina, viša (božanska) sila, sklop slučajnosti, ili kako god to nazivali, povuče svoju oštricu, okrene glavu i dopusti im prolazak ispod radara bez privlačenja pažnje. Ničime, a posebno ne zadovoljstvom što su (konačno) (dovoljno) dobre.

Naslovnica: William-Adolphe Bouguereau: Les Noisettes

1. Zanimljivo je kako čak i žanr horora, koji se uvelike temelji i na velikodušnoj, egalitarističkoj i proizvoljnoj raspodjeli užasa bez obzira na „zasluge“ posustaje pred hijerarhijom djevojačke „dobrote“. Mnogo veće šanse za preživljavanje ima seksualnim promiskuitetom nekontaminirana djevojka.
2. Kao što je to razarajuće precizno i bolno poznato sročila Lana Pukanić u Curkama II, „djevojka bi prvenstveno trebala biti skromna, a tek onda, ako inzistira, ambiciozna. Djevojka se treba kloniti osjećaja ili izražavanja superiornosti i držati svoje stvarne ili glumljene inferiornosti, društvenog kostima koji joj bolje odgovara (…) Djevojka bi trebala biti mazohistkinja ili se tako ponašati.“
3. Annis Pratt: Archetypal Patterns in Women’s Fiction, 1981.
4. Zanimljivo je napomenuti kako Truhelka opreku između Milice i Melanke naglašava i jazom između bogataškog Melankinog svijeta i Miličinog siromaštva – indiviualne, karakterne vrline i mane tako se i simbolički klasno potvrđuju.
5. Milan Crnković: „Pogovor“ – Zlatni danci, 1981.
6. Zlatni danci, Mladost, 1981.
7. „’The Most Beautiful Things in All the World?’ Families in Little Women“, 1992.
8. Pa i zakonskih regulativa. Vidi, primjerice, roman Mate Lovraka Neprijatelj broj 1 i njegovog glavnog junaka, idealista i borca protiv društvene (prvenstveno klasne) nepravde, Zvonka.