88. dodjela Oscara
Iskreno, ne znam zašto se uopće mučim s Oscarima. Za razliku od Leonarda DiCaprija i drugih utjecajnih muškaraca koji su navodno sve bolji što su stariji, ja bih kao žena koja je zašla u tridesete trebala valjda voditi više računa o vlastitom tenu, o hidrataciji, spavanju, a manje o očuvanju okoliša i dodjelama nagrada za filmsku izvrsnost. Da je vrijeme relativan pojam najbolje se vidi po hollywoodskim gabaritima. DiCaprio je u svojim najboljim godinama, ali tu istu stvar nitko neće tvrditi za Kate Winslet. Prošla je godina pripala ženama, ustvrdila su trojica muškaraca koji su imali zadaću za HRT komentirati Oscare. Sintagma Nenada Korkuta „ženski filmovi“ još mi odzvanja u ušima, zajedno s riječima „trbuščić“, „krasna balerina“ i opaskom da su muško-ženski odnosi narušeni kad žena doma donese Oscara, a muškarac ne. Mario Kozina je bio super, ali kad bi on rekao: intertekstualnost, Korkut bi nas odmah vraćao na haljine jer kakve pobogu veze filmski žanrovi i intertekstualnost imaju s glumicama i „ženskim filmovima“?! O tome jesu li izvrsne ili ne, jesu li u najboljim godinama ili ne, ne odlučuju žene, isto kao što o rasnoj inkluziji i raznolikosti u hollywoodskim filmovima ne odlučuju afroamerički glumci i redatelji. Znamo tko se pita o drugima i drugačijima, svejedno da li u hollywoodskom studiju ili studiju HRT-a.
Doista, zašto se mučim? Chris Rock je sigurno dobio odlične pare od Akademije za svoju ulogu domaćina, ja ću za pisanje ovog teksta dobiti džeparac od Ministarstva boli, pardon kulture, a Leo će nas oboje pojesti za doručak jer iako živimo na istoj planeti za koju je novopečeni oscarovac iskreno zabrinut, dva smo različita svijeta. Prošle su godine na 87. dodjeli svi cmoljili na izvedbu pjesme Glory Johna Legenda i Commona: jadni crnci i njihova borba za civilna prava, šmrc šmrc, i evo – ove godine, kontroverza – nijednog crnca da ga Akademija pohvali, nominira, nagradi za izvrsnost. The Weeknd je bio jedini izuzetak i to zahvaljujući pjesmi koju je snimio za film o bjelačkom paru koji se loše i neuvjerljivo sadomazohizira. Chris Rock je s pravom u svom uvodnom monologu istaknuo da su Oscari rasistički na „drugačiji“ način. Da je Rock kojim slučajem Hrvat, iskoristio bi sigurno tisućljetnu uljudbu da opiše tu specifičnu vrstu liberalnog američkog rasizma s „humanim licem“. No uljuđeni rasizam također je rasizam. I’m looking at you Charlotte Racist Rampling. :winkwink:
88. dodjela Oscara bila je neugodna i dosadna za gledati. Ne govorim to samo zbog činjence da su pokrali najbolji prošlogodišnji film Mad Max: Fury Road za koji je George Miller trebao biti nagrađen, već i zbog velike diskrepancije između toga što Hollywood jest i kakvim se uporno, iz godine u godinu, želi predstaviti. Birdman je fenomenalan film. The Revenant je loš. Isti redatelj, dva potpuno različita ostvarenja. Akademiji je to međutim jedno te isto jer je zlatni kipić kapitalno ulaganje. Alejandro González Iñárritu savršeno utjelovljuje hollywoodsku megalomaniju koja nezajažljivo guta novac samo da bi ga dobila još više. Filmska je „izvrsnost“ izlika da se nastavi ulagati uvijek u ista imena, stalno u jedne te iste teme, u istu nepatvorenu privilegiju. I tu apel Chrisa Rocka posebno odjekuje: crnci žele jednaku šansu. „Best revenge is your paper“, što bi Beyonce rekla jer u industriji zabave novac daje novac, a bijelci ga očito ne žele dijeliti. Zašto plaćati kad možeš tuđu kulturu prisvajati besplatno? I na njoj odlično zaraditi.
Stoga je apsolutni vrh večeri bio skeč u kojem Rock anketira crnce ispred fejk kina u Comptonu. Jedna od intervjuiranih žena pita Rocka izmišlja li filmove koje spominje. Bridge of Spies? Jel to u Londonu and stuff? Kulturni je jaz u skeču karikiran, ali itekako uvjerljiv jer je rasna segregacija na koju Chris Rock upozorava američka realnost. Zašto imamo odvojene kategorije za najbolju glumicu i glumca kad gluma ne bi trebala biti rodno obilježen posao?, pita se Rock. Treba li onda, kao što su razdvojili spolove, glumački razdvojiti i bijelce i crnce jer su im predispozicije za taj posao različite? Seksizam i rasizam u Hollywoodu idu pod ruku jer je novac koji se u američkoj industriji zabave obrće tako programiran: ide tamo gdje ga najviše ima, pravo u džep šovinistima.
A da bi se novac nesmetano vrtio kod jednih te istih ljudi, da bi Leonardo DiCaprio i ostali glumci u najboljim, poznim godinama mogli predano graditi glumačku izvrsnost, Hollywood im mora pronalaziti nove partnerice neoštećene godinama glumačkog iskustva. Nova hollywoodska miljenica Alicia Vikander kojom je i komentator Nenad Korkut opsjednut, zajedno s oscarovkom Brie Larson, ostavlja me potpuno ravnodušnom. Vikander je ovosezonska Jennifer Lawrence: raspreda se o njezinoj odjeći, o njezinoj vezi s Michaelom Fassbenderom, ali sve što vidim kad vidim Vikander – njezina je uloga u Ex Machini, tom otužnom seksističkom ostvarenju preko kojeg nikako ne mogu prijeći. Taj mi se film u ozračju ovogodišnje dodjele čini gotovo kao alegorijsko proviđenje: bogataš sklopi ženu-robota po muškim seksualnim preferencama, potom ona iz prirode dođe u društvo, možda čak završi u Hollywoodu. I svi su bili bijeli i sretni do kraja života!
Šlag na kraju: pobjednički DiCaprijev govor bio je potpuno nepamtljiv i neupečatljiv. Svi smo znali da će pobijediti. Znao je i on. Zato je poveo mamu. Pretjerujem, svejedno bi je pozvao. Za koju godinu, kad mama više ne bude mogla s njima na dodjele, uvijek može angažirati Kate Winslet da je zamijeni. Sve su stare žene nalik. Pitajte samo Whoopi Goldberg i Oprah.
