Stvari koje smo voljele u 2016.

Ispraćamo 2016. kratkim osvrtima na stvari koje smo u njoj voljele (da, ipak se našlo i takvih)!

Vidimo se u 2017. godini! <3

Maša H.

Kao velika obožavateljica broja 6 i 2006. godine, vođena logikom te neobjašnjive ljubavi, vjerovala sam da će 2016. biti magična. Evo tračaka magije u godini na koju je očito bačeno prokletstvo.

Corinne Bailey Rae napokon je izdala novi album! U skladu s ostalim izdanjima koja sam slušala u prvoj polovici godine (vokalno raskošni ANTI i Lemonade), The Heart Speaks in Whispers više je zbirka zasebnih svjetova nego bešavna cjelina, što me prvo začudilo, a onda osvojilo. Na izmaku ljeta Frank Ocean ponovno je bacio čini na mene, Blond(e) je bio pun samo najboljih čini! Solange i Blood Orange ganuli su me do srži, Angel Olsen i Mitski tinejdžerski rasplesale, Grimes odvela do ruba galaksije, a Norah Jones vratila u svoje začarano skrovište.

Uživala sam u stvarno puno serija – tekućih, novih, repriziranih – i jako mi je teško izdvojiti favorite. Zato ću, umjesto da (i)zdvajam, priznati da sam ovogodišnju omiljenu epizodu pogledala prije tjedan dana kao početnička ljubiteljica serije Parks and Recreation. Nakon bingeanja prvih triju sezona došla sam do epizode “Smallest Park” koja je ujedinila moje dvije velike ljubavi – nagle, odlučujuće poljupce i sićušna mjesta.

Voljela bih da sam gledala Moonlight, kažu da je čaroban.

Naposljetku o riječima, zato što sam čitala premalo ili previše usmjereno jasnom cilju. Postala sam ponosna vlasnica svih četiriju Rookiejevih godišnjaka koje otvaram kada trebam udahnuti malo čarolije, a osim njih najveći je dojam na mene ostavilo priznanje Kate Zambreno da se potpuno poistovjećuje sa svojim omiljenim umjetnicama (Heroines je remek-djelo utjehe), Malloryn urnebesan napad na rakune i sladak tekst o feminističkim vješticama/vještičjim feministkinjama. Što me podsjetilo – Tina!

Barbara

Ne znam što bih rekla o 2016. U užem osobnom smislu i nije mi bila loša (samo na razini svakodnevnih sitnica koje život čine ljepšim donijela mi je: čaj od kamilice i đumbira, iznenadnu zaljubljenost u cimet i gorki kakao i najbolji ruksak za posao), ali su me šira politička i društvena zbivanja gotovo svakodnevno ispunjavala užasom, tako da se i veselim i strepim od prelaska u 2017. Kao i svaki put kada moram obaviti godišnju inventuru kako bih izdvojila ono najbolje, uhvati me blaga panika jer mi se redovito čini kako ništa pamtljivo nisam ni gledala, ni slušala, ni pročitala u minulih godinu dana. Ali evo mog skromnog doprinosa – naglašavam da mnoge (većina?) stvari na popisu nisu nužno iz 2016., ali kako sam ih u prošloj godini otkrila i u njima uživala, pripadaju u moju 2016.

Što se čitanja tiče, temeljit i beskrajno duhovit pregled povijesti i osnovnih karakteristika ljubavnog romana Beyond Heaving Bossoms: The Smart Bitches’ Guide to Romance Novels Candy Tan i Sare Wendell (koje uređuju i podjednako super web stranicu) produbio je moje znanje o ovom prezrenom, a sveprisutnom žanru. A da se još malo zadržimo na triviji, jedan od dražih dijelova moje svakodnevice svakako su tekstovi koje na web stranici LaineyGossip pišu kanadska stručnjakinja za holivudska šaputanja i popularnu kulturu Elaine Lui i njezine suradnice. Za sve one koje se slažu s konstatacijom kako način na koji pristupamo reprezentaciji slavnih mnogo govori o širem društvenom kontekstu i koje vole svoje tračeve s prstohvatom pronicljive kritičke analize! Za žanrovski zaokret, preporučam seriju romana britanske autorice Ariane Franklin o srednjovjekovnoj patologinji Adeliji Aguilar, koja rješava zločine u Engleskoj pod vladavinom Henrika II.

2016. ću pamtiti i kao godinu u kojoj sam se zaljubila u podcaste pa evo nekoliko prošlogodišnjih favorita: Mystery Show iza kojega stoji Starlee Kine, a čije je daljnje emitiranje u trenutku pisanja ovog pregleda nažalost neizvjesno – osobito preporučam epizodu “Belt Buckle”; “In the Left Pocket, by My Heart” (ARRVLS) koji me nekoliko puta rasplakao u tramvaju, te “The Hurricane” (The Heart), koji me podsjetio kakva neočekivana, nesavladiva i razorna sila zaljubljenost može biti.

Ove godine (opet) nisam uspjela pogledati ni desetinu serija i filmova koji su me zanimali – od ipak odgledanih filmova istaknula bih Brooklyn i 45 godina, kao i neočekivano zabavni The DUFF. A što se serija tiče, osim još jednog povratka 12. sezoni Uvoda u anatomiju, uvijek ću rado pamtiti kako smo muž i ja jedan dan godišnjeg odmora neplanirano i neodgovorno iskoristili da bingeamo Stranger Things umjesto da obavlimo sve one neodgodive stvari zbog kojih smo taj dan poslali djecu u vrtić. Racionalnije pristupamo gledanju This Is Us s kojom i završavam ovu godinu, o kojoj u zadnjih nekoliko tjedana puno razmišljam iako još uvijek nisam potpuno sigurna sviđa li mi se ona ili ne i zašto. Čitajte u jednom od sljedećih tekstova!

Maša

Premda sam ih opet puno gledala, moje se razočaranje novim serijama nastavilo i ove godine. Ipak, bilo je nekoliko televizijskih trenutaka zbog kojih sam imala osjećaj da se isplatilo ustrajati u traženju i gledanju. To su svakako dvije epizode 5. sezone Girls “Hello Kitty” i “The Panic in Central Park” koje mogu funkcionirati kao samostalni kratki filmovi i epizoda “Co-Op” 3. sezone Broad Cityja u kojoj Abbi i Ilana glume jedna drugu. Strašno mi je drago što je Issa Rae konačno dobila svoju seriju na HBO-u i iako bih povremeno voljela da je Insecure bar mrvicu čudnija serija, jako volim kad Issa repa pred ogledalom – “Broken Pussy” je hit! Malo sam kasnila s gledanjem Master of None, ali Dev (Aziz Ansari) i Arnold (Eric Wareheim) najslađi su prijateljski par ikad, a od njih su jedino slađi Devovi roditelji koje glume stvarni Ansarijevi roditelji i Paro, plišani robot tuljan! Također, serija koja je osobito zaslužila da je se ozbiljno gleda i analizira novi je projekt Louisa C. K.-a Horace and Pete. Meni je najdraža 3. epizoda koja sadrži veličanstven monolog Laurie Metcalf (Jackie iz Roseanne!) koja glumi Horaceovu bivšu ženu.

https://www.youtube.com/watch?v=jE6oW9i21Wk

Od kriminalističkih serija izdvajam britanski Line of Duty zbog napetosti i Happy Valley zbog prikaza ženske solidarnosti te islandski Trapped zbog najsimpatičnijeg inspektora. Ostale serije koje sam voljela u ovoj godini nisu iz ove godine: intenzivno sam se družila sa čangrizavim, ali luzersko šarmantnim Inspektorom Morseom, žmirila od užasa gledajući Juliju Davis i Roba Brydona kako u crnoj komediji Human Remains iz 2000. glume šest grotesknih bračnih parova i smijala se od zbunjenosti i nevjerice pokušavajući razumjeti najbizarniji krimić svih vremena, francusku seriju P’tit Quinquin Brune Dumonta iz 2014. Ako to još niste gledali, molim vas pogledajte odmah!

Nažalost, praćenje serija ostavilo je manje vremena za filmove. Najbolji film koji sam pogledala ove godine bio mi je Bande de Filles (Cure) Céline Sciamma iz 2014., a preporučujem i njezine ostale, također divne, filmove. Tu je Mustang Deniz Gamze Ergüven i Jastog Yorgosa Lanthimosa, ali još više njegovi stariji, grčki filmovi. Kraj godine obilježio mi je Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić, koji dolazi kao nagrada svima koji nisu odustali od praćenja domaćeg dugometražnog igranog filma. A najviše me razveselila vijest da je Sonja Tarokić dobila financijska sredstva za snimanje svog prvog dugometražnog filma “Zbornica”!

Kad se radi o književnosti, trebam li uopće reći? Elena Ferrante!!! Čitajte sve što nabavite na kojem god jeziku možete!

Otkriće mi je bila američka spisateljica Jenny Offill i njezin fragmentarni roman Dept. of Speculation, inovativna i mudra studija o usponima i padovima pripovjedačičina braka. Čitala sam dosta krimića, no tu uvjerljivo iskače šesti roman Tane French The Trespasser. French je ponovno uspjela savršeno izvesti vrlo kompleksan zaplet, no snaga njezinih knjiga mnogo je više u dubinskom i nemilosrdnom raščlanjivanju ličnosti protagonista. Čak i ako odmah zaključite tko bi mogao biti ubojica, neće vam nedostajati napetosti.

Na kraju ove politički očajne godine optimizam mi ulijeva ustrajna borba studenata i studentica, profesorica i profesora zagrebačkog Filozofskog fakulteta protiv nasilne i samovoljne uprave bivšeg dekana i njegovog sadašnjeg v. d.-a. Nakon studentskih izbora na kojima su premoćnu pobjedu odnijeli kandidati i kandidatkinje liste Filozofski je naš te konstituiranja novog Studentskog zbora Filozofskog fakulteta čini se da je najgore prošlo. Najbolji je osjećaj doći predavati u učionicu iz koje je izvješen pobjednički transparent <3

Asja

Knjige: Ljepota muža – Anne Carson, Crimson Bound – Rosamund Hodge, Široko Sargaško more – Jean Rhys, Zapisi o prodavcu krvi – Yu Hua

Serije: Westworld, Love O2O

Love O2O kineska je ljubavna serija o paru gejmera koji se upozna preko servera, a onda nastavi svoju romansu uživo. U seriji ima svega: od marksizma do reklama za kozmetiku i probiotički jogurt. Minus joj je što daje ušminkanu sliku Kine, što u drugom dijelu posustane s RPG elementima, i što je glavni muški lik po mom sudu previše dominantan, ali inače je jako zabavna.

Westworld je SF/distopijsko remek-djelo o kojem ću pisati kad se vratimo s kratkog blagdanskog odmora. Seriju obavezno pogledajte prije toga!

Filmovi: Arrival, Elle

Dolazak je najbolje filmsko ostvarenje godine. U tekstu objavljenom na Mufu već sam objasnila zašto. Na drugom je mjestu film Paula Verhoevena Elle sa sjajnom Isabelle Huppert u ulozi devijantne junakinje koja donekle podsjeća na Eriku Kohut iz Pijanistice.

Anime: Kuragehime, Akagami no Shirayuki-hime (2. sezona)

Glavna junakinja Kurashita Tsukimi obožava meduze jer je podsjećaju na umrlu majku, otaku je i živi s jednako nerdy cimericama koje su potpuno švorc. Kurako je mladić iz utjecajne i bogate obitelji koji se oblači u ženu. Kuragehime je genderbender serija s odličnom glazbenom podlogom. Ne znam kako mi je prethodnih godina promakla. Big thumbs up.

Akagami no Shirayuki-hime (Snjeguljica s crvenom kosom) priča je o crvenokosoj apotekarki i botaničarki Shirayuki u koju sam se zaljubila dok je još bila lik istoimene shōjo mange, a sad kad gledamo njezinu ekraniziranu verziju, postala mi je još draža.

Stripovi za odrasle: Hare-Kon, Erotic Fairy Tales: The Little Mermaid, Sadistic Beauty

Ne smijem naravno the best of nakrcati gonzo snimcima koji su mi ovu odvratnu godinu učinili podnošljivijom, ali ova tri stripa “za odrasle” mogu poslužiti kao prigodna, softcore zamjena.

Sadistic Beauty je manhwa o sadistički nastrojenoj književnici Dooni Cheon koja se vraća na faks da ga završi i dvojici tipova s kojima mora izaći na kraj. Doona istovremeno dominira mladog i submisivnog studenta književnosti Haesola Wooa i ulazi u konflikt s bivšim kolegom sa studija koji je ostao raditi na fakultetu gdje drži predavanje o književnoj kritici.

Hare-Kon nije za svakoga jer govori o poligamiji: bivši pijanist živi s tri žene, od kojih jednu poznaje iz djetinjstva i na brak nagovori tako što otplati dugove njezine obitelji.

U stripu Erotic Fairy Tales: The Little Mermaid sirena Lotte od demona kupi napitak koji joj omogući da hoda na suhom jer se prethodno zaljubi u princa kojeg spasi od utapanja. U “okrutnom” obratu, demon joj u dvorcu kaže da se mora redovito jebati s princem ako želi ostati živa jer samo tako može dobiti potrebnu “životnu energiju”. Da stvar bude zanimljivija, zgodni princ ima jednako zgodnog brata blizanca. LOL

Youtube: Charles Gross, CatCreature, HRH Collection, Sheslulu

Moj je život Makarska rivijera zimi, ali ovi ga youtuberi na trenutke čine manjim sranjem. (Navela sam samo imena koja sam otkrila u ovoj godini.)

Charless Gross bogati je i pričljivi gay klinac iz New Yorka, veliki ljubitelj birkinica, sočnih tračeva i parfema.

HRH Collection plavuša je iz LA-a koja se bavi pravljenjem nakita i kupnjom dizajnerskih torbica, a hejta sve, od losanđeleskog prometa do loše iscijeđenog limuna i bljutave kave. Ima malog psa po imenu Ming.

CatCreature studira likovne umjetnosti i vloga svoju svakodnevnicu.

Sheslulu je ilegalna imigrantica koja duva, šminka se i svađa s roditeljima. Živo joj se jebe za sve.

Glazba

Albumi: Mitski – Puberty 2, MHD – MHD, No Name – Telephone, Mesparrow – Jungle Contemporaine, Pet Shop Boys – Super, Cléa Vincent – Retiens mon désir

Najbolje pjesme: Mitski – Thursday Girl, Frank Ocean – Ivy, No Name – Casket Pretty, Lescop – Suivie, Pet Shop Boys – The Pop Kids, Mesparrow – Ne me change pas, MHD – A kele nta, MHD – AFRO TRAP Part.4 (Fais le mouv), NCT 127 — Another World, Cléa Vincent — Retiens mon désir, The Weeknd — Starboy (feat. Daft Punk), 21 Savage & Metro Boomin – Savage Mode

Moda: chokeri

Ove sam godine samoj sebi pravila chokere i nisam ih skidala jer mi je trebalo nešto da me davi doslovno a ne samo u prenesenom smislu.

Videoigre: kupovala sam ih, ali ih skoro nikako nisam igrala jer #Hrvatska.

Lea

Stavim li aktualnu političku situaciju u zagrade (kako??), 2016. godina bila mi je jedna od boljih koje pamtim – puna uzbudljivih istraživanja, divnih klijajućih i plamtećih prijateljstava, sve bolje hrane i putovanja. Sljedeći su je sadržaji učinili još bogatijom.

Toni Erdmann (2016) maestralno povezuje generacijsko (ne)razumijevanje, ekonomsku eksploataciju, nakaradnu expat community, iritaciju i bliskost. Dodatan plus: pravi je školski primjer njemačkog pojma “fremdschämen” — neugodno mi je u tuđe ime. Baš kad pomislim da je (moram priznati, meni iznimno drag) topos americane izlizan do nepodnošljivosti, pojavi se American Honey (2016) – američki san u white trash verziji tinejdžerskih trgovačkih putnika. Mjuzikl Čerjomuški (1963) ludo je optimistično-apsurdna sovjetska vizija useljavanja u nova socijalistička naselja, sa Šostakovičevim soundtrackom. Za nostalgično premotavanje na vlastite tinejdžerske dane film The Perks of Being a Wallflower (2012) došao je kao naručen.

Od serija su me oduševili Betonski spavači jer su pokazali da su teme kojima se profesionalno bavim danas više nego aktualne i – ne manje važno – da se mogu prenijeti na vizualno impresivan i diferenciran način. Potaknuta Laninim entuzijazmom, napokon sam uspjela pogledati i Top of the Lake (super je!), a ispravila sam i povijesni propust ignoriranja Twin Peaksa – napeto čekam nastavak.

Napolitanska tetralogija Elene Ferrante toliko me oduševila da je preporučujem svima, a njezin prvi dio nametnuo se kao jedini logičan poklon dečkovoj mami za Božić. Jedva čekam da se dokopam i ostalih njezinih knjiga! The Bluest Eye (1970), roman Toni Morrison o crnoj djevojčici koja žudi za plavim očima, razljutio me, dirnuo i sasvim očarao. Černobilska molitva (1997) Svjetlane Aleksijevič rijetko je potresno i informativno djelo koje kroz glasove preživjelih priča priče o černobilskoj nesreći. The Thing Around Your Neck (2009) Chimamande Ngozi Adichie rasplinula je moje (neutemeljene, znam) predrasude prema zbirkama priča i najradije bih kopirala pojedine priče i slala ih poštom kome stignem. Strip Aya of Yop City (2005) Marguerite Abouet i Clémenta Oubrerieja koji se bavi svakodnevicom grupe prijateljica u Obali Bjelokosti djelo je koje bih voljela pokloniti 14-godišnjoj sebi. Od stručne literature osvojili su me feministička teorija arhitekture Katarine Bonnevier Behind Straight Curtains: Towards a Queer Feminist Theory of Architecture i zbornik Cold War Kitchen: Americanization, Technology, and European Users (2008).

Arhitektonski su me zaintrigirali ogromni mozaici na socijalističkim stambenim zgradama u Taškentu, od kozmonauta do apstraktnih uzoraka. Alto Comedero, stambeni projekt koji je u Argentini organizirala Milagro Sala, pokazuje da socijalno stanovanje ne mora biti u znaku oskudice već da može uključivati i bazen i individualizirane stambene jedinice. Radnice i radnici plaćeni su da grade svoje kuće, koje potom mogu zadržati, a sve se događa uz državnu subvenciju.

Elektrana za preradu otpada u Kopenhagenu (trenutno u izgradnji) koja će služiti i kao skijaška pista te stijena za penjanje daje mi nadu u budućnost onkraj greenwashinga.

Kao pozadinsku glazbu za pisanje bezbroj sam puta koristila umirujuće-motivirajući sve-će-biti-dobro soundtrack za Prince Avalanche (2013) koji potpisuju Explosions in the Sky. Osim toga slušala sam albume Small Town Heroes (Hooray for the Riff Raff, 2014) i Epitaph (Moriarty, 2015). Omiljena pjesma za samosažalijevanje bila mi je dobra stara “Flowers on the Wall”.

I u ovoj godini vjerno sam pratila omiljene veg(etarijan)ske food blogove Oh she glows (napokon sam nabavila i papirnatu kuharicu!), Cookie and Kate, Green Kitchen Stories i Krautkopf te uživala u veganskim slasticama s bloga Cooking With the Cat.

Lana

Sve je već rečeno o 2016., ali za mene je ovo bila uzbudljiva godina puna ugodnih iznenađenja i neću je (na mikrorazini) pamtiti po zlu. Evo nekih stvari koje sam voljela i zavoljela u proteklih 12 mjeseci.

1) Vivaldi (browser) – nakon što sam konačno digla ruke od Chromea, provela sam dugu noć tražeći browser na koji se mogu osloniti a da pritom nije nepodnošljivo ružan (here’s looking at you, Firefox). Nakon nekoliko slijepih ulica, pronašla sam Vivaldi. “You spend a lot of time on the web” – DA, “You deserve a browser that is personal, has the functionality you need and the flexibility you crave” – apsolutno, “A million ways to customize everything” – yesss! Vivaldi još uvijek raste i apdejta se svako malo, ali ja ga obožavam. Dajte mu šansu!

2) Tenisice & velika zimska jakna – otkad su sportske tenisice i ogromna Zara Men zimska jakna ušli u moj život, osjećam se manje elegantno, ali toplije i sposobnije držati ravnotežu, trčati i rješavati zločine (na vrištinama, zimi).

3) Korejska kozmetika – moj se materijalizam ove godine manifestirao kao korejska kozmetika. Slučajno sam upala u tu zečju rupu, tražeći nešto novo nakon više od desetljeća kombinacije “Bioderma micelarna + krema”, i još sam uvijek u njoj. Veseli me lijep dizajn, inovativnost, čudnost i relativna pristupačnost korejske kozmetike, ali najvredniji mi je njen emocionalni, gotovo terapeutski efekt. Moja kozmetička rutina, koja je prije trajala otprilike 40 sekundi, sad se može rastegnuti na skoro sat vremena, a u prosjeku traje desetak minuta. Čini je šest do deset koraka. Znam, i meni iz 2015. ovo bi zvučalo suludo. Ali dok utapkavam rižinu masku za spavanje u lice na kraju dana, ja iz 2016. osjećam se nakratko isključeno iz svega, potpuno smireno i kao da točno znam što radim.

4) Najbolja mi je ovogodišnja serija bio Camping Julije Davis (moje boginje), koja ponovno pomiče granice neugode i užasa. Ništa se ne može usporediti s efektom Campinga, koji je poput predugog gledanja u sunce, ali u samom finišu godine – zbog čega ga i ističem – među favorite je uletio i Dirk Gently’s Holistic Detective Agency.

5) Slušala sam najviše Mitskin Puberty 2, Blood Bitch Jenny Hval i Fall Forever grupe Fear of Men, jer su divni, svaki na svoj poseban način.

6) Čitala sam, napokon, napuljski ciklus Elene Ferrante; i ja onako kako su ga čitali drugi, sa žeravicom u prsima. Osim toga, Penguin je ovog ljeta ponovno pokrenuo svoju legendarnu seriju Modern Poets (tri pjesnikinje/pjesnika po zbirci) i u prva dva izdanja uključio tri pjesnikinje iz mog osobnog panteona – Anne Carson, Emily Berry i Patriciu Lockwood. Čitam ih upravo i podsjećaju me kakav je osjećaj dobre književnosti (kao da nešto izlijeće iz mene ili da mi se unutrašnjost pretvorila u tramvajsku štangu za koju se taj tekst drži). I jer je to poezija koja se ne boji, podsjeća me da u svijetu još ima puno mjesta za našu intervenciju. Kao što ime prve zbirke kaže, If I’m scared we can’t win.