Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Serija Broad City prije svega je oda prijateljstvu, onom prijateljstvu koje nadživi veze, slomljena srca, egzistencijalne krize, pa u mom slučaju i fizičku razdvojenost. No želim skrenuti pozornost na neka, za mene, snažna mjesta u seriji.
Za početak riječ je o sitcomu s dva glavna ženska lika, a njihovo (super)prijateljstvo glavni je fokus serije, što je ujedno moj temeljni razlog obožavanja BC-ja. Glumice Abbi Jacobson i Ilana Glazer najbolje su prijateljice i u privatnom životu, a upoznale su se na satovima improvizacije nakon čega su 2009. pokrenule internetsku seriju Broad City na YouTubeu. Poslije 33 epizode u trajanju od nekoliko minuta stekle su horde obožavatelj(ic)a te odlučile produbiti projekt. Nakon gostovanja u posljednjoj epizodi internetske serije Amy Poehler pristala je pomoći curama kao jedna od izvršnih producentica nove serije. Od 2014. do danas izašle su tri sezone po deset epizoda, a nova se s nestrpljenjem očekuje na ljeto.
Njihovo je prijateljstvo predivno kaotična simbioza u kojoj ništa ne nedostaje, pa ni romantike. Tako nerijetko imamo urnebesne prizore čistog pretjerivanja, kao kad Ilana ugrožava vlastiti život zbog glamurozne večere s jastozima za Abbin 26. rođendan ili njezino inzistiranje na fizičkom zbližavanju s Abbi. Kažu kako glume mlađe verzije sebe s 15% pretjerivanja, a osim svakodnevnih životnih tragikomedija, gustih oblaka dima i Ilaninih slatkih topića, u seriji možemo pronaći i hvalevrijedne feminističke momente osnaživanja. Pod time mislim konkretno na jačanje pozitivne slike djevojaštva i djevojaka općenito koje se rijetko reprezentiraju kao važni glasovi jer za patrijarhalnu kulturu djevojka nije važna na identitetskoj razini, već isključivo na potrošačkoj. Prema tome i sama djevojka nije ništa drugo doli necjelovit ženski identitet, a put do njegove „cjelovitosti“ obilježen je ironično nesigurnostima, predbacivanjem i manipulacijama. Ili žele da tako mislimo…
Jer i uz sve nedaće djevojka za mene prije svega predstavlja subverzivni potencijal koji Abbi i Ilana vrlo uspješno iskorištavaju kako bi svoju svakodnevicu učinile zabavnijom, pravednijom, kvalitetnijom, inkluzivnijom… Stoga se ovim tekstom želim osvrnuti na najzanimljivije trenutke serije u kojima vidimo da djevojački identitet, iako je (u ovom slučaju) razigran i nesputan, nikako nije apolitičan i neozbiljan. A portretu identiteta suvremene djevojke pokušat ću se približiti propitujući i kontekstualizirajući intersekcionalne kategorije poput roda, klase, rase, seksualnosti u odnosu na faktore koji su mi se kroz seriju uobličili kao temelji njihova djevojaštva. To su: potpora, igra i seksualna sloboda.
Zamjena uloga u epizodi “Co-Op”
Čini mi se da upravo o tome govori i začetnica djevojačkih studija Catherine Driscoll kada kaže da za nju djevojaštvo „označava i svojevrsnu otvorenost prema mogućnostima, ideju da su stvari promjenjive i da u sljedećem trenutku možeš biti neka sasvim nova osoba“. Djevojaštvo, dakle, možemo povezati i s poimanjem ženskog subjektiviteta kao nomadskog subjekta Rosi Braidotti. Takav subjekt pretpostavlja istodobno postojanje navedenih raznorodnih pozicija bez hijerarhijske organizacije. Nomadski subjekt ne smatra ni jedan identitet stalnim i fiksiranim, on je stalno u prolazu i njegov je identitet zapravo inventar tragova. Fluidnost djevojačkog identiteta odlično su prikazale Abbi i Ilana u urnebesnoj epizodi Co-Op gdje zapravo svjedočimo groteski identiteta jer osim fizičkog presvlačenja identiteta Ilana želi biti sigurna da će je Abbi dobro zamijeniti – preuzeti njezin identitetski inventar tragova – pa je tjera na kreveljenje i glupiranje, gotovo kao dio inicijacije, kako bi se što bolje uživjela u novu ulogu. Obje doživljavaju neuspjeh na semantičkoj razini i ne snalaze se u novim identitetskim performansima, no to nije ni bitno, već igra i otvorenost prema novim mogućnostima jastva.
Djevojačka zaigranost iskorištena je prije svega za seksualno eksperimentiranje. Spektakularizacija seksa zamijenjena je igrom, pa se i Ilanin one night stand s košarkašem Blakeom Griffinom pretvorio u play date. Prije svega zagrijavaju se istezanjem, plešu, održavaju čajanku, on je nuna u naručju, a sve završava vrhuncem – Ilaninim jahanjem na Blakeovim leđima – da bi tek kasnije više-manje usputno saznali da je i obostrano seksualno zadovoljstvo bilo postignuto te večeri. Koncept igre u seriji upotrijebljen je i kao taktika samoobrane, pa se Ilana primjerice s problemom catcallinga obračunava na specifičan način. Položaj žrtve i „mačkice“ okreće u vlastitu korist, pristajući se na trenutak identificirati s tom mačkom doslovno, pa primjerice kradljivca bicikla uspješno potjera iskešenom grimasom i režanjem poput mačke (hissing) ili rastjeruje rulju na aerodromu. A da su se spremne obračunati s patrijarhatom licem u lice, a ne samo subvertirajući ga iznutra, pokazuje upravo sukobljavanje s uličnim catcallingom u posljednjoj epizodi druge sezone. Na tipično promišljanje kako je glavna zadaća žene u javnom prostoru uljepšati ga – „You girls are pretty, you should smile more“ – Broad City savršeno odgovara bez izgovorene riječi:
Kada govorimo o teorijskom i aktivističkom pristupu feminizmu, možemo reći da se današnje doba više nego ikad ističe, kako bi Julija Kristeva rekla, individualnim feminizmima. Oni predstavljaju cilj i razlog razvoja feminističkih teorija, a to je oslobađanje i omogućavanje individualnih teorija i glasova različitih subjektiviteta oslobođenih od svake aluzije na esencijalizam. Zato treba reći da je serija napisana (i iščitana) s povlaštene pozicije moći jer riječ je o bijelim ženama sa Zapada. U medijima seriju se katkad optužuje i za jednodimenzionalni feminizam (white feminism), prioritiziranje problema bijelih žena, kulturnu aproprijaciju ili upotrebu afričko-američkog vernakulara u komične svrhe.
Do problema dolazi i pri nekim pokušajima reprezentacije drugih kultura, kao kad Ilana izgubi ključ od lokota za bicikl te tih nekoliko kilograma željeza oko struka odluči posvetiti borbi za slobodu žena Saudijske Arabije jer prije toga upozorava Abbi kako žene ondje moraju pitati svoje „muške čuvare“ za dopuštenje izlaska iz kuće. Njezini „okovi“ izazvali su negodovanje na internetu zbog pretpostavke da sve žene teže istom obliku slobode poput zapadne bijele žene, a to znači i zanemarivanje svih instanci i slojeva identiteta osim roda.
Seriji se prigovaralo i da, bez obzira na trenutke osnaživanja, nema korijene u feminističkoj ideologiji. Mislim da to nije točno jer se takvim stavom okamenjuje viđenje feminizma kao pokreta establišmenta otvorenog samo za odabrane – u ovom slučaju, djevojke se neizravno eiketiraju kao nebitne i nedovoljno ozbiljne za feminističku politiku. Smatram da je važno prikazati na koji se način danas djevojke bore s uličnim nasiljem, (i dalje) nelagodom u javnom prostoru, osobito kad je riječ o javnom prijevozu, kako pristupaju seksu i seksualnom zdravlju te s kojim se uopće sve problemima susreću.
Jaime Ilani objašnjava kulturnu aproprijaciju u epizodi “Rat Pack”
Stvar, dakle, nije u nedostatku reprezentacije drugih kultura, nego u dodjeljivanju glasova predstavnicima drugih kultura i obogaćivanju serije raznolikim likovima. Jedan od tih glasova u seriji je Jaime, Ilanin cimer, ujedno homoseksualac i imigrant iz Venezuele koji u ulozi prijatelja prosvjetitelja objašnjava Ilani kulturnu aproprijaciju na primjeru njezinih voljenih naušnica s natpisom Latina. Objašnjava joj kako zapravo preuzimajući identitet manjine zaposjeda i njihov prostor baš poput kolonizatora u prošlosti. Ozbiljnim poigravanjem s kulturnom aproprijacijom i granicama njezine (ne)prihatljivosti, osobito kroz Ilanin lik, scenaristica i producentica Ilana Glazer govori da se na taj način želi obračunati s kulturnom aproprijacijom: „The mainstream consciousness is recognizing white people appropriating [other cultures], you know, that sort of, like, Miley appropriation, where it’s like, ‘cool’, but mmmm, is it? So I think we play with that, but we’ve started to look at it and talk about it and talk at it and to it more.“
Ljutnja gledatelj(ic)a potvrda je, dakle, osviještenosti o sveprisutnoj dominaciji bjelačke kulture koja si prema tome uzima za pravo prisvajati i zanimljive koncepte drugih kultura bez obzira na to radi li se o naizgled banalnim modnim dodacima (koji originalno to uopće i nisu), specifičnom obliku jezičnog izražavanja ili nečemu trećem. Cilj djevojaka stoga je poticanje na raspravu i traganje za konstruktivnim dijalogom jer to su prave potrebe suvremenoga doba.
A koliko je kulturna aproprijacija danas uistinu snažna možemo ironično vidjeti baš na primjeru njihove omiljene krilatice i empowerment mota: Yass, Queen, Yass, Gaga, Yassss… Govoreći o svom odnosu prema tom izrazu, Abbi i Ilana objašnjavaju kako su se inspirirale spontanom fanboy reakcijom sadašnje Twitter zvijezde Johnnyja Versaycea kada je prvi put vidio Lady Gagu uživo. No smatram pogrešnim što se nisu osvrnule na činjenicu da to nije njegova jezična kovanica, već izraz nastao na njujorškoj queer sceni s članovima dominantno latino i afroameričkog podrijetla 1980-ih godina zajedno s počecima draga i voguea. To je, ukratko, izraz specifične scene i kulture portretirane u kultnom dokumentarcu Paris Is Burning. O svjesnom razmatranju problematičnih aspekata serije u siječnju se oglasila i Abbi Jacobson te na službenom Twitter profilu poručila: „It’s hard, we are still white girls making this show and the show has an opportunity to speak to more than that. We can’t help that, but we can try and tell other stories and be more inclusive.“ Ovim tweetom želi reći kako je svjesna njihova povlaštenog položaja kao bijelih zapadnjačkih žena te da od toga ne može pobjeći. Abbi i Ilana mogu vjerodostojno ispričati samo takva iskustva i često im pristupaju s mnogo autoironije pregovarajući tako sa svojom pozicijom kroz subverziju (white people problems, prema komičaru Louisu C.K.-u). No upravo zahvaljujući privilegiranoj poziciji, Abbi i Ilana mogu utjecati na inkluziju drugih, i to je pravi izazov za seriju.
Lincoln, Ilana, Jaime i Abbi u epizodi “Citizen Ship”
Pokušavajući, dakle, uzeti u obzir poliperspektivnost raznorodnih pozicija kao temelja Broad Cityja, htjela bih nastaviti u djevojačkom tonu te prikazati situacije i momente u kojima potpora, igra i seksualna sloboda dolaze do izražaja kao najbolji saveznici njihova djevojaštva. U prvoj epizodi upoznajemo Lincolna, Ilanina neslužbenog dečka, otpočetka nezadovoljnog aranžmanom njihove veze, za koju Ilana želi da je isključivo fizičke prirode i – otvorena. Ipak, ne odlučuje odustati od nje u nadi da će možda promijeniti mišljenje i njihova se veza doista čini kao moderna bajka, što vidimo dijalozima poput: „I respect you for respecting me. I’m gonna respect your dick later.“ A kroz smijeh i glupost propituju se i neke univerzalne teme poput preuzimanja odgovornosti za sebe i svoje postupke – nevažno radi li se pri tome o samostalnom obračunavanju poreza ili kupnji marihuane, uz što se automatski povlači i pitanje postavljanja granica. No odgovornosti odrasloga svijeta svakako se lakše podnose uz – potporu. Tako Ilana bodri Abbi i u povodu izlaganja njezina prvog umjetničkog djela, crteža hamburgera izloženog u sandwich shopu, govori: „It’s the biggest moment of our lives.“
Bez obzira na sve spomenute problematične točke serije, treba reći da se ipak često javlja neki oblik shoutouta svima d(D)rugima koji se osjećaju kao da nigdje ne pripadaju, da ih društvo zaboravlja i gura na marginu. Tako Ilana mudro zbori u svom „aha“ momentu dok razgledavaju stan meksičke obitelji, u koji su provalile kako bi se spasile od ljigavog i nasrtljivog domara: „I am the problem. I am gentrification, you know? In three generations gentrification is gonna be a non-issue because statistically we’re headed toward the age where everybody’s gonna be like caramel and queer.“ Osvještavanje problema, empatija i izražavanje bliskosti s marginom, uz odbacivanje tradicionalnog i problematičnog (heteronormativnost kao sastavni dio patrijarhata), ocrtavaju pravi (ideološko potkopavajući) duh serije koji ostaje prikriven ako se samo fokusiramo na gegove i smijeh.
No Abbi i Ilana daleko su od ulickanih uzora, one su neodgovorne, glasne i često neugodne. Tako se jednom prilikom prilijepe uz ogradu košarkaškog terena, opuštajući se uz igru – rangiranje igrača prema veličini nazirućih penisa. Nakon toga im prilazi jedan od košarkaša i moli ih da napuste teren jer uznemiruju druge igrače. Autorice su iskoristile potencijal girlhood wrongnessa ne kako bi korigirale neprikladno ponašanje već, prema mom mišljenju, odaslale univerzalnu poruku: creeper je creeper bez obzira na spol.
Ilanina alergija na morske plodove u “Last Supper”
Posljednja epizoda prve sezone pripada mojim apsolutnim favoritima i prava je mikrofeministička lekcija o seksualno odgovornom ponašanju. Na velebnoj večeri u povodu Abbina 26. rođendana cure uživaju i vesele se brojnim sljedovima jela od jastoga, sve dok Abbi ne ode na toalet i shvati da u sebi ima zaostali kondom. Mahnito zove dotičnoga koji joj odgovara kako je skinuo kondom u nekom trenutku odnosa i da nije njegov, što znači da je kondom u njoj svakako dulje od 24 sata. Ilana, koja postupno sve više bubri od alergije na plodove mora, dočeka je s pravom prodikom o tome kako iz svakog kuta ne vrebaju samo spolne bolesti nego i muškarci koji bi je htjeli „zatočiti“ neželjenom trudnoćom. Tim načinom izražavanja govori kako za nju najgori dio neželjene trudnoće nije – dijete, već problematičan patrijarhalni doživljaj figure majke općenito – isključivo kao čuvarice ognjišta, ne previše vidljive u javnom prostoru.
Mehanizam takvih subverzivnih scena u seriji uvijek je isti. On se provodi po principu in medias res jer zbog kratkoće trajanja scena inače ne bi imala efekta – nezamijećenog bi ga pojela sljedeća scena, u ovom slučaju šarmantni konobar koji ih nastavlja posluživati i prekida djevojačke brige. Na kraju epizode Ilana uvodi ozbiljne restrikcije za Abbi i zahtijeva fotografiju svakog penisa s kojim se misli zbližiti s navučenim kondomom. Radikalnost i ridikuloznost ideje neupitne su, ali ona isto tako neporecivo zrači toplinom, humorom i djevojačkom potporom – najvećim adutima djevojačke kulture. Zanimljivo je i vrlo pohvalno da se zauzimaju za seksualno odgovorno ponašanje kako u stvarnosti, tako i virtualno. Osjetljivost za takve stvari posebno je izražena kod Ilane koja ima burner phone kako bi bez stresa mogla skladištiti dick pics: „I feel they’ll pop up on my parents’ phone one day!“ Tako se subverzijom kroz smijeh ostvaruje temeljni cilj: zaštita i preuzimanje odgovornosti za svoje postupke koji doprinose jačanju djevojaštva.
