Feminizam i socijalizam: kritička povijest

lea horvat | 09/10/2017 10:00 | feminizam, politika, socijalizam

Socijalizam (kao uostalom i feminizam) nije monolitan pojam, već je bitno određen vremenskim i prostornim koordinatama. Raspravljamo li o socijalističkom nasljeđu, često se sa sugovornicom/ikom retorički mimoilazimo govoreći o različitim pojavnostima — o teoriji ili povijesti, konkretnom razdoblju, društvu ili Socijalizmu s velikim S. Nije svejedno govorimo li o marksizmu 19. stoljeća, socijalizmu današnje Kine, staljinizmu, titoizmu ili o izdancima marksizma u zapadnim kapitalizmima. Telegramski svedeno na zajednički nazivnik, svi oblici socijalizma baštine: nastanak u 19. stoljeću (reakcija na kapitalistički zamah na krilima industrijalizacije i imperijalizma), otpor eksploataciji radničke klase, klasnoj nejednakosti i diktaturi slobodnog tržišta, sekularizam, davanje prednosti javnom pred privatnim vlasništvom (interesom) i zalaganje za društvenu kontrolu prirodnih resursa te dobara. Pojmove „komunizam“ i „socijalizam“ u svakodnevici uglavnom koristimo sinonimno, no u teoriji označavaju različite stadije razvoja društva. Dok je prvi pojam utopija besklasnog društva koja, prema većini interpretacija, nije dosegnuta ni u jednom režimu, drugi je prijelazni oblik između kapitalizma i komunizma. Približavanje stogodišnjice Oktobarske revolucije (koja se po našem kalendaru zapravo zbila u studenom), povijesnoga trenutka u kojem je socijalizam po prvi put dramatično zakoračio u praksu, idealan je povod za preispitivanje katkad prisne, katkad krhke i problematične veze između socijaliz(a)ma i feminiz(a)ma.

U mnogim su pitanjima feminizam i socijalizam povijesni saveznici. Rodna je ravnopravnost ugrađena u teorijsku bazu marksizma i poduprta legislativom u državnim socijalizmima. Uvođenjem socijalizma žene su odmah dobile pravo glasa (u SSSR-u 1917., u Jugoslaviji 1945.) i pravo na političke funkcije. Antifašistički angažman također rezonira s feminističkim vrijednostima. Na tim je temeljima stasala socijalistička Jugoslavija, a ideal antifašizma prisutan je u većini državnih socijalizama.¹

Socijalistički su režimi osjetno unaprijedili reproduktivna prava žena. Abortus je u boljševičkoj Rusiji legaliziran 1920. i besplatno je izvođen u državnim bolnicama, a kriminalizirano je isključivo izvođenje pobačaja za profit. Antoinette Konikow, liječnica koja je 1893. iz Rusije emigrirala u SAD i sudjelovala u osnivanju Komunističke partije SAD-a, jedna je od ključnih figura u povijesti borbe za reproduktivna prava žena. „Žene ne mogu ostvariti pravu nezavisnost sve dok nemaju kontrolu nad svojom funkcijom prokreacije“,² piše Konikow u tekstu Voluntary Motherhood (1923.) kritizirajući neupućenost liječnika u suvremene kontracepcijske metode i ističući nužnost dostupnosti informacija ženama. Konikow je uglavnom tretirala siromašne imigrantice i više puta završila u zatvoru. Jamčevinu su redovito podmirivale dobrostojeće žene, „zahvaljujući“ tada restriktivnim zakonima u Massachusettsu također njezine pacijentice, koje klasa nije zaštitila od lišavanja reproduktivnih prava.

Prosvjetiteljski intonirane kampanje opismenjavanja i obrazovanja uvelike su poboljšale situaciju djevojčica koje obitelji u patrijarhalnim konstelacijama nisu slale u školu smatrajući obrazovanje žena nepotrebnim troškom. Ulaganje u mrežu dječjih ustanova (jaslica, vrtića, škola), kao i pokušaji podruštvljavanja funkcija dotad obavljanih u krugu obitelji (kuhanje, pranje rublja i sl.) još su neke od mjera za poboljšanje položaja (zaposlenih) žena.

Arhiv AFŽ-a, fond “Žene Jugoslavije u izgradnji socijalizma” (izvor: afzarhiv.org)

Marksistička je teorija 1960-ih i 1970-ih poslužila kao inspiracija za konceptualiziranje kućanskih poslova kao rada. Marx i Engels tek se rubno dotiču ženskog „kućnog ropstva“ i reproduktivne uloge (u autoreprodukciji privilegija vladajuće i eksploatiranosti radničke klase). Marksističke feministice sistematičnije razvijaju zahtjev za plaćanjem kućanskih poslova tvrdeći da patrijarhalne strukture djeluju jednako eksploatirajuće kao i kapitalistička industrija. Za neometano funkcioniranje kapitalizma nužna je proizvodnja radne snage (priljev novih radnika/ica) i besplatno održavanje domaćinstva koje radnicima osigurava okrepu. „When we speak of housework we are not speaking of a job as other jobs, but we are speaking of the most pervasive manipulation, the most subtle and mystified violence that capitalism has ever perpetrated against any section of the working class“, piše Silvia Federici u manifestu „Wages against housework“ (1975.) prokazujući perfidnost zaogrtanja neplaćenog rada u toplu dekicu ljubavi prema vlastitoj obitelji. „Every miscarriage is a work accident“, polemički poentira Federici objelodanjujući da je reprodukcija (trudnoća, briga za djecu) također rad. Federicin se zahtjev ne iscrpljuje u banalnoj transakciji, već poziva na revolucioniranje obiteljskih odnosa. Federici i drugim relativno povlaštenim ženama ne treba novac (iako priznaje da mnogima treba) već korjenito redefiniranje sterotipnih ženskih uloga. Na istoj su se osnovi u novije doba razvile konceptualizacije drugih nevidljivih oblika ženskog rada: „emocionalni rad“ (rad na vezi, pružanje besplatne emocionalne podrške partneru u svako doba, održavanje obiteljskih odnosa, proizvodnja atmosfere kućevnosti) i logistički rad („mental load“ — vođenje mentalnih bilježaka o svemu što treba nabaviti i obaviti u kućanstvu i za kućanstvo).

Nasljeđe „crvenog feminizma“, piše Ankica Čakardić, uključuje niz i danas ključnih feminističkih pitanja — „antikapitalitičke strategije, ženska politička prava, ženska radnička prava i sigurnost na radu, skraćenje radnog dana i tjedna, socijalizaciju kućanskog rada, socijalizaciju njege djece i odraslih, javno dostupno žensko reproduktivno zdravlje, javno dostupno obrazovanje“. Ipak, socijalističke teorije i prakse nisu samo svijetli primjer preklapanja s feminističkim interesima, već sadrže i aspekte koje je potrebno kritizirati i preispitati (i) iz feminističke perspektive. Iako su učinjeni mnogi pozitivni koraci, rodna neravnopravnost u socijalističkim društvima nije ni približno okončana. Mnoge zamisli nisu provedene u praksi, nuklearna obitelj je, osim u eksperimentalnoj fazi boljševizma, ostala temeljem društva diktirajući heteronormativnost, a žene su nastavile prednjačiti u obavljanju kućanskih poslova. Kako piše Sharon Smith, socijalizam Marxa i Engelsa na više je mjesta nejasan i proturječan kad je riječ o položaju žena i strukturi obitelji i „u nekim aspektima temeljno propituje rodni status quo, dok ga u drugim pogledima odražava“. Marx i Engels dijelili su i tad uvriježeno uvjerenje o heteroseksualnosti u srži ljudske prirode i biološkoj predodređenosti žena za odgoj djece.³

Aleksandar Laktionov: “Novi stan” (1952.)

Paternalizam države prema građanima i građankama po uzoru na autoritativnog pater familiasa sastavni je dio socijalističkih društava, ali i modernizacijskih procesa općenito. Upliv u privatnu sferu i (nasilno) normiranje društva javljali su se u više vidova — od zabrane nošenja vela za muslimanke u Jugoslaviji, preko kulta znanosti i stručnjaka (redom muškaraca) koji se obračunavaju s informalnim znanjem (o održavanju kućanstva ili odgoju djeteta) koje su žene prenosile s koljena na koljeno, do modeliranja figure vođe kao Boga Oca. Na platnu Novi stan (1952.) sovjetskoga slikara Aleksandra Laktionova, idealnoj vizualizaciji odsutnog, ali stalno prisutnog svevidećeg Oca, portret Staljina, primjećuje Svetlana Boym, simbolički nadomješta oca u konstelaciji Svete Obitelji i nadzire životni prostor obitelji.⁴

Kad su po okončanju Hladnoga rata s postsocijalističkih ulica žurno micani socijalistički spomenici, radilo se gotovo isključivo o predimenzioniranim muškim glavama i figurama, o gigantskim Lenjinima, Staljinima, Thälmannima i drugim herojima socijalističkoga panteona. Žene su bile isključene iz udarničkog kulta heroja rada temeljenog na fizičkom radu i prebacivanju norme, kao i iz kategorije herojskih političkih vođa te se javljaju tek u području sporta i osvajanja svemira (Valentina Tereškova) — na sigurnoj udaljenosti od centra političke moći. Daniela Rathe razlikuje dvije grupe socijalističkih ratnih heroina — alegoriju majke (često personifikacije države) i figuru mlade mučenice po uzoru na Ivanu Orleansku.⁵ Dok prvi tip ne sudjeluje u borbi, već regrutira muževe i sinove te nema biografiju ni budućnost, drugi tip pogiba za socijalizam.

Iraklij Toidze: propagandni plakat “Domovina-majka zove!” (1941.)

Rathe analizira konstrukt socijalističke mučenice na primjeru sovjetske heroine Zoje Kosmodemjanskaje (18) koju su pogubile njemačke trupe, a da, kako legenda kaže, nije prozborila ni riječ. Ovom tipu pripadaju i Nada Dimić (također 18-godišnjakinja u trenutku smrti) te sestre Baković. Kult Kosmodemjanskaje u SSSR-u zacementiran je raznorodnim tekstovima — dječjim knjigama, brošurama, filmom i funkcionira analogno svetačkim životopisima (hagiografijama). Raspadom SSSR-a došlo je i do (djelomične) dekanonizacije Kosmodemjanskaje kad je prema arhivskim izvorima ustanovljeno da je u službi Crvene Armije (a ne partizanskog pokreta) provodila Staljinovu taktiku „spaljene zemlje“, paljenja naselja u kojima su se zatekle njemačke trupe. Otpor lokalnog stanovništva (koje ju je prokazalo njemačkim vojnicima) u socijalističkoj je hagiografiji izostavljen da ne bi narušio narativ o jedinstvenom socijalističkom frontu. Mučenicama je u socijalističkom kanonu zajednička izražena mladost (jedva punoljetnost), deseksualizirana pojava (implicirano djevičanstvo, odsutstvo ljubavnog interesa), idealizam, borba za viši cilj i bespogovorno (a ne polemičko) slijeđenje socijalističkoga učenja. Okamenjenim hagiografijama junakinja hitno treba povijesna aktualizacija koje može otvoriti put novim, kompleksnijim interpretacijama i istražiti inspirativnost ovih figura onkraj socrealističke formulaičnosti.

Iako su žene odigrale istaknutu ulogu u podzemnoj fazi socijalističke djelatnosti, znakovito je da su u sistemima državnoga socijalizma rijetko (ili nikad) probile „stakleni strop“ najužeg kruga vladajuće nomenklature. Štoviše, mnoge su eliminirane iz partijskih struktura u staljinističkom periodu, kad su se neke od vodećih socijalistica svrstale na stranu Trockoga. Ruth Fischer, svojevremeno na čelu KP Njemačke, u kasnim je 1920-ima zbog kritičnosti prema Staljinovu režimu zamijenjena Staljinu odanim tvrdolinijašem Ernstom Thälmannom, socijalističkim mučenikom komemoriranim diljem DDR-a. Jednako je simptomatična nesklonost jugoslavenskoga režima prema Antifašističkom frontu žena koji je zbog „pretjerane političnosti“ ukinut 1953.

Želimo li poduzeti dosljednu i održivu kritiku socijalizma iz feminističkog ugla, ne smijemo žmiriti pred režimskim nasiljem, od ogromnih razmjera prisluškivanja građanstva u DDR-u preko staljinističkoga terora do staljinističkih metoda jugoslavenske antistaljinističke kampanje kulminirale Golim Otokom. Već je Rosa Luxemburg osuđivala nasilne metode i ograničavanje slobode govora: „Proleterska revolucija ne zahtijeva teror za ostvarenje svojih ciljeva; ona mrzi i prezire ubijanje. Ne treba to oružje jer se ne bori protiv pojedinaca nego protiv institucija (…) Nije očajnički pokušaj manjine da svijet nasilno oblikuje prema svom idealu već akcija mnogo milijuna ljudi ta koja je predodređena za ispunjenje povijesne misije i transformaciju povijesne nužnosti u realnost.“⁶

Shvati li se nasilje nešto općenitije, u slabosti državnih socijalizama iz perspektive ekofeminizma spada i masivno zagađenje okoliša. Nastojeći ekonomski uhvatiti korak s kapitalističkim društvima socijalističke su države ubrzano prošle kroz modernizacijski proces privilegirajući tešku industriju. Pritom su podaci o stvarnom stanju zagađenja u većini europskih zemalja sve do 1980-ih bili zataškavani, a socijalistički su režimi dugo tvrdili da su u zaštiti okoliša neupitno superiorni kapitalizmu.⁷

Osim rekapitulacije socijalističke teorije i prakse, za feminističku je stvar nužno i feminističko pretresanje aktualnih diskursa o ženama i socijalizmu, akutno izloženih nizu patrijarhalnih retuširanja, počevši od zjapećih praznina, brisanja žena na istaknutim pozicijama iz kolektivnog sjećanja. Wikipedijin članak o Komunističkoj partiji SAD-a prešućuje ulogu Antoinette Konikow u suosnivanju stranke. Osebujne biografije poput one Ruth Fischer, suosnivačice Komunističke partije Austrije i predsjednice Komunističke partije Njemačke, koja je jačanjem staljinizma odbacila socijalizam vrativši mu se tek na kraju života,⁸ opskurno su, marginalno povijesno znanje. Socijalistice — partnerice istaknutih socijalista — reduciraju se na ulogu žene i ljubavnice. Nadežda Krupska češće se čita kroz prizmu braka s Lenjinom i sapuničast ljubavni trokut s Inessom Armand, nego kao aktivistica i koautorica Lenjinovih tekstova. Još je jedan umrtvljujuć fenomen povijesna fikcija koja parazitira na istaknutim socijalistima, poput romana Gavina McCrea Gospođa Engels u kojem pokušaj davanja glasa nepismenoj radnici Lydiji Burns, drugoj supruzi Friedricha Engelsa, rezultira mlakom prozom. „Muškarce nitko ne razumije bolje od žena kojima se oni nisu oženili, a moje mišljenje — znano samo Bogu — jeste da među pojedinim muškarcima i nema velike razlike“,⁹ počinje prvo poglavlje najavljujući košmar generalizacija i privatnih intriga.

Dok izvori naklonjeni socijalističkim (ali ne i feminističkim) idejama nerijetko naknadno feminiziraju socijalistice, današnji ideološki protivnici socijalizma inzistiraju na reprezentaciji kastrirajuće nakaze. Kad Željko Glasnović zamišlja „skojevke neobrijanih nogu“ na čelu „pobune“ na Filozofskom fakultetu, poseže za stereotipom monstruozne feministice naglašavajući prijeteću muževnost i opasnu inicijativu. Dok jedan tabor nastoji „pripitomiti“ sliku socijalistice i reducirati je na domenu ženskoga, drugi je nastoji neutralizirati suprotnom taktikom — maskulinizacijom.

Uz istraživanja koja demaskuliniziraju povijest socijalizma, pričaju o zaboravljenim protagonisticama i institucijama socijalističkoga pokreta,¹⁰ ali i o životu žena¹¹ i LGBTIQ* pojedinaca (i zajednice) u socijalističkim društvima, trebamo inovativne pristupe tekstovima socijalističkih teoretičarki i poticaj na aktivno promišljanje njihovih ideja. Revolucionarke ne smiju ostati šablonizirane ikone koje (jedva) znamo po imenu, ali ne povezujemo ih ni s kakvim sadržajem. Ukratko, trebamo ih čitati. Razmišljamo li o odnosu prema neoliberalnom feminizmu, od pomoći nam može biti pisanje Clare Zetkin o ograničenjima građanskoga pokreta za ženska prava (koji je u Njemačkoj tražio klasno definirano pravo glasa).¹² Za promišljanje veze između kapitalizma i kolonijalizma tu je kapitalno djelo Rose Luxemburg Akumulacija kapitala (1913.) koja kolonijalizam interpretira kao kapitalističku nužnost koja (barem na neko vrijeme) osigurava gospodarski rast i priljev dobiti.

Jedan od svijetlih primjera svježeg, ali i dalje borbenog pristupa grafička je biografija Rose Luxemburg Red Rosa u kojoj Kate Evans kombinira tekstove protagonistice s povijesnom kontekstualizacijom i vlastitim komentarima koji uspostavljaju vezu sa suvremenim problemima poput financijske krize 2008. Zahvaljujući sjajno izbalansiranoj mješavini imaginativnih crteža i originalnih tekstova, Evans uspijeva udahnuti život idejama Rose Luxemburg, podcrtati njihovu relevantnost i ponuditi inspirativan, ali ne i glorifikacijom isprazne retorike ugušen lik.

Kate Evans: “Red Rosa”

„Ako je oslobođenje žena nezamislivo bez komunizma, onda je komunizam nezamisliv bez oslobođenja žena“, ustvrdila je francusko-ruska revolucionarka Inessa Armand početkom 20. stoljeća. Socijalizam bez feminističke oštrice vodi perpetuiranju patrijarhalnih obrazaca pod izlikom nevažnosti, partikularnosti, sićušnosti borbe za ženska prava u usporedbi s glavnom pozornicom — socijalističkim nastojanjem. Zataškavanje, negiranje i ignoriranje seksizma u ljevičarskim krugovima — od socijalističkih do anarhističkih — izaziva pravednički bijes jer su upravo to krugovi od kojih očekujemo solidarnost i zajedničku borbu. Feminizam bez socijalističke potke brzo završava u slijepoj ulici neoliberalnoga feminizma neosjetljivog na klasu koji ne želi vidjeti da je sloboda izbora nužno klasno ograničena i u mnogim slučajevima iluzorna. Socijalističko je nasljeđe i dalje rudnik inspiracije za buduće feminističke borbe, ali i brdo koje čeka kritičko prekopavanje u nizu radnih akcija.

Ipak, ne treba zaboraviti i slijepu pjegu prijateljevanja socijalizma i fašizma — kratkotrajan savez Hitlera i Staljina početkom Drugoga svjetskog rata (Ribbentrop-Molotov pakt o nenapadanju iz 1939.).
Sharon Smith: Women and Socialism. Class, Race, and Capital, Haymarket Books, Chicago, 2015, str. 10.
Sharon Smith: Women and Socialism. Class, Race, and Capital, Haymarket Books, Chicago, 2015, str. x.
Svetlana Boym: Common Places. Mythologies of Everyday Life in Russia, Harvard University Press, Cambridge/London, 1994, str. 5-7.
Daniela Rathe: „Soja — eine ‘sowjetische Jeanne d’Arc’? Zur Typologie einer Kriegsheldin“, u: Silke Satjukow, Rainer Gries (ur.): Sozialistische Helden. Eine Kulturgeschichte von Propagandafiguren in Osteuropa und der DDR, Ch. Links Verlag, Berlin, 2002, str. 45.
Rosa Luxemburg: „Što želi Spartakistička liga?“, citirano prema: Kate Evans: Red Rosa: A Graphic Biography of Rosa Luxemburg, Verso, London/New York, 2015, str. 208.
Maja Fowkes: The Green Bloc: Neo-avant-garde Art and Ecology under Socialism, CEU Press, Budapest/New York, 2015, str. 6.
Mario Kessler: „Ruth Fischer: Communist and Anti-Communist Between Europe and America“, Logos, 2012.
Gavin McCrea: Gospođa Engels, Laguna, Beograd, 2017, str. 11.
Arhiv AFŽ-a dostupan online posebno je vrijedan resurs za domaću povijest crvenog feminizma.
Izvrstan Ženski biografski leksikon: sjećanje žena na život u socijalizmu u izdanju Centra za ženske studije u Zagrebu koji su uredile Iva Niemčić, Mirka Merunka-Golubić, Dijana Stanić i Dijana Dijanić jedan je od primjera novije istraživačke prakse.
Clara Zetkin: „The Bourgeois Women’s Movement“, u: Mike Jones, Ben Lewis (ur.): Clara Zetkin. Letters and Writings, Merlin Press, London, 2015, str. 135-141.