Feministička trudnoća u devet crtica

1. MJESEC: ŽELJA I MOGUĆNOST

Moja želja za djetetom nezgodno se ukliještila između zazora od patrijarhalnog scenarija žene-majke-kraljice, kapitalističkog opreza (možda ipak ne sad, moja karijera treba biti izvjesnija) i feminističkog propitivanja (želim li to uistinu ili internaliziram društvene norme?).

Ženama se na intervjuima za posao i dalje postavlja zabranjeno pitanje o planiranju obitelji, dajući im do znanja da se u slučaju trudnoće mogu pozdraviti s poslom ili napredovanjem. Opcija social freezinga koju zaposlenicama nude internetski giganti, iako zaogrnuta pozitivnom retorikom izbora, ima isti cilj — svođenje reprodukcije na za poslodavca najbezbolniji oblik. Ignoriranje tržišnog pritiska mogu zahvaliti svojoj trenutno fleksibilnoj životnoj situaciji i pouzdanoj (no ne i idealnoj) institucionalnoj podršci novopečenim roditeljima u Njemačkoj. Automatsko produženje postdiplomske stipendije s povišicom (i dodatkom za babysittera za studijske boravke u inozemstvu), 200 eura dječjeg doplatka, solidno državno zdravstveno osiguranje, besplatni vrtići i obrazovanje od osnovne škole do doktorata mreža je bez koje bih se teže odlučila za roditeljstvo. Učinkovita pronatalitetna politika ne temelji se na simboličkom jednokratnom čeku ili bizarnom prebrojavanju potencijalno plodnih maternica, već na kontinuiranom ulaganju u javnu infrastrukturu za djecu i konkretnu podršku (wannabe) roditeljima.

2. MJESEC: HETERONORMATIVNOST I FEMINIZAM

Nakon prvog trudničkog pregleda sa strepnjom sam čekala na vađenje krvi. Budući da se pritom obično onesvijestim, medicinska sestra nastojala me opustiti small talkom pitajući kako sam suprugu priopćila radosnu vijest. Ovo banalno (i zasigurno dobronamjerno) pitanje podrazumijeva heteronormativni, štoviše, bračni okvir trudnoće i uvjerenje da isključivo žena snosi reproduktivnu odgovornost. Topos muškarca temeljito zaprepaštenog trudnoćom — gromom iz vedra neba nakon seksa bez zaštite — društveno je prihvatljiva karikatura neznanja i neodgovornosti. Moja bi agitiranost mogla djelovati preuveličano — na koncu, točno je da sam u hetero braku. Ipak, bilo mi je nemoguće zatrti nelagodu pri pomisli na (moju) samohranu majku ili nehetero konstelaciju na mom mjestu. Trudnoća se od početka otkriva kao trajno stanje nepripremljenosti, iskakanja predrasuda i mikroagresija koje su uvijek korak ispred mene i ostavljaju me bez riječi. Osjećam da mi nedostaju alati za feminističko čitanje trudnoće.

Trudnoća me lansirala na nesiguran teritorij ničije zemlje na kojem uz konstantni prekid signala treperi nejasna figura feminističke trudnice. Kako piše Sonja Eismann, na orodnjavanje trudnice dvostruki pritisak vrši „s jedne strane većinsko društvo koje u trudnoći vidi ispunjenje ‘prirodne’ uloge žene, a s druge strane queerfeministička zajednica koja implicitno polazi od pretpostavke da su se te žene automatski oprostile od zajedničkih maksima da bi utjelovile više ili manje tradicionalan ideal obitelji“.¹ Nakon stoljeća u kojima majčinstvo nije bilo izbor, već dužnost i još uvijek raširenoj sumnjičavosti prema onima koje se odluče na nemajčinstvo razumljiva je nevolja s trudnoćom u dijelu queerfeminističkih diskursa. Nadalje, trudnoća pršti od neugodne biologije koja naizgled demantira feminističko preferiranje društveno konstruiranog roda umjesto biološke kategorije spola. Umjesto patroniziranja trudnica (analogno onom cis femme žena ili muslimanki koje se pokrivaju) i diskreditiranja njihova izbora kao patrijarhalne deluzije, važno je raspravljati o proturječjima trudnoće i depatrijarhalizirati je.

3. MJESEC: KONTROLA

Tri mjeseca magična je granica nakon koje rizik od spontanog pobačaja naglo opada i tad je, kaže uvriježeno mišljenje, u redu objaviti trudnoću na sva zvona. Umjesto toga, većini bliskih osoba odmah sam priopćila novosti. Kako u slučaju neželjenog ishoda razgovarati o gubitku ako on diskurzivno ne postoji? Spontani pobačaji nisu bijele vrane, već okončavaju trećinu trudnoća, pretežno na početku, kad trudnica nije svjesna svoga stanja. Gubitak često za sobom povlači osjećaj krivnje i niz negativnih emocija koje je potrebno razgraditi. Ako ne otvorimo prostor za ovakva iskustva, ona i dalje ostaju u toksičnom limbu šutnje, iza fasade.

Začudno me velik broj ljudi pitao je li trudnoća bila planirana. U njemačkom postoji i nesretan termin Wunschkind (željeno dijete). Pojma za „neželjeno dijete“ nema, „neželjenost“ se rutinski prešućuje. Planirano dijete dokazuje da svoj život i reproduktivna sredstva držimo pod kontrolom. Umjesto laganja o neplaniranoj trudnoći pokušavam diskreditirati pitanje i pitati sugovornika/icu zašto mu/joj je to važno, što time (misli da) doznaje i tako destabilizirati normativne predodžbe.

Trudničko je tijelo izvor straha. Sumnjiva probadanja, zatezanja i bojazan za dobrobit fetusa mimoilaze rijetko koga. Kapitalizam spremno — uz naknadu — nudi niz protulijekova. Prenatalna dijagnostika (ispitivanje vjerojatnosti za Downov sindrom i još par genetskih anomalija), dodatni privatni ultrazvučni pregledi i aplikacije za slušanje fetusovih otkucaja srca omogućavaju konstantan monitoring nerođenog djeteta obećavajući umirenje i povezivanje s bebom. Njihov je učinak u pravilu suprotan te stvaraju scanxiety, ovisnost o stalnom nadzoru i ulijevanju osjećaja sigurnosti te nepovjerenje prema vlastitom (i bebinu) tijelu. Kontrola je iluzorna (primjerice, samo 25% urođenih oštećenja može se dijagnosticirati prije rođenja), ali imperativ privatizacije životnih rizika („tko ne pazi, sam/a si je kriv/a“) sve je snažniji, kako i eugenička žudnja za normiranim, (u)savršenim željenim djetetom.²

4. MJESEC: (NE)OBIČNE TRUDNOĆE

Trudnoća dolazi u mnogo oblika i bijela heteroseksualna ubračena trudnica s aureolom pregnancy glowa, lišena ambivalencije i tjelesnih tegoba, nije jedino lice trudnoće. Štoviše, ova je najčešće komunicirana figura potpuno blažene i neproblematične trudnoće koja se smije i(li) jede voće najbeskorisnija za trudnice od krvi i trbuha jer postavljanjem nerealnih standarda savršenstva izaziva frustraciju.

U novije su vrijeme trudnička iskustva u medijima postala bitno dostupnija. Nemalo su me obradovale Hannah i Mindy, trudnice s kojima se mogu identificirati u dnevnim neurozama, nesigurnostima i otocima euforije. Trudnoća se događa i onkraj heteroseksualne romanse — single ženama, LGBTIQ* dijadama ili co-parenting konstelacijama. Zahvaljujući pričama trudnih trans muškaraca i butch lezbijki znamo i da rodni identitet trudne osobe ne mora biti isključivo femme žena. Trystan Reese na blogu Papa Bear piše o trans roditeljstvu, a u jednoj od epizoda inkluzivnog podcasta o roditeljstvu The Longest Shortest Time govori o trudnoći iz perspektive trans muškarca. A. K. Summers u autobiografskom stripu Pregnant Butch trudnoću naziva 9-mjesečnim dragom istražujući nove mogućnosti rodnog izražaja. Trudnički trbuh, naizgled nedvosmisleni označitelj trudnoće, u Summersinoj intepretaciji kao pivski trbuh dobiva svježi sloj značenja.

Zahvaljujući internetu na raspolaganju su nam i resursi o plus size trudnicama. One su u konvencionalnim priručnicima redovito stavljene u nemogući položaj: ističe se rizičnost skupine, ali istovremeno zabranjuje mršavljenje nenadanim pojačanjem fizičke aktivnosti ili radikalnim prehrambenim restrikcijama. Upravo su zato važni sadržaji poput Plus Size Birth, stranice koja nastoji raskrstiti s predrasudama istovremeno nudeći praktične savjete.

5. MJESEC: ROD(ITELJSTVO)

Pritisak patrijarhata u trudnoći osjetno se pojačava i širi na nove frontove. Posebno rad na proizvodnji i produbljenju razlike među budućim roditeljima — kompetentnijeg, angažiranijeg (majke) i manje uključenog (oca) — zapljusnuo me svom silinom. Svakodnevna plima informacija o roditeljstvu — savjeti mojih i partnerovih prijatelj(ic)a i rodbine — neumoljivo se kretala u mom smjeru. Učlanjenjem u niz Facebook grupa i pretraživanjem bespuća internetskih foruma brzo je postalo očigledno da na njima pišu gotovo isključivo majke. Nije čudo da brojne žene satisfakciju za svoj neplaćeni rad na podizanju djeteta nalaze u statusu kompetentnijeg roditelja koji nažalost nerijetko nastoje potvrditi grčevitim inzistiranjem na ispravnosti vlastite metode i kritici drugih trudnica.

Iako značajan dio trudničkog tečaja otpada na funkcije pratnje u rađaonici i brigu o novorođenčetu, osiguranje pokriva troškove samo za trudnice, a partneri(ce) moraju doplatiti 90 eura, čime im država poručuje da je njihov angažman fakultativan, a roditeljstvo nužno asimetrično. Čak i aplikacija Pregnancy++ koja se diči uključivanjem partnera implicitno definira oca kao breadwinnera iz tjedna u tjedan sugerirajući da je na njemu briga o novcu i birokraciji. Neravnomjernom se distribucijom govora i angažmana učvršćuju postojeće predodžbe o „prirodno“ asimetričnom roditeljstvu („prirodno“ je da beba na početku više treba majku). U ovom je slučaju štetnost začaranog kruga patrijarhata za oba roda i više nego očigledna: dok su žene preopterećene najrazličitijim vidovima brige za djecu, muškarcima se pristup tom diskursu otežava.

6. MJESEC: INSTRUMENTALIZACIJA

Sezona je predizborne kampanje u Njemačkoj. Radikalno desni AfD plakatom „Novi Nijemci? Napravit ćemo ih sami“ šuruje protiv imigracije (pritom nezgodno koristeći stock photo žene iz Brazila). Trudnica na fotografiji kadriranjem je reducirana na osmijeh, torzo i bokove, a naglasak je na ogoljenom trbuhu, inkubatoru kojem bi glava — intelekt, osobnost, slobodna volja — samo smetala. U vapaju „dragocjena si u mojim očima“ domaćih katoličkih fundamentalista krije se isti cinični antihumanizam. Žena nije dragocjena kao ljudsko biće koje ima pravo na donošenje odluka o vlastitom tijelu i najbolje poznaje vlastite životne okolnosti, već kao inkubator, vessel, sredstvo za ostvarivanje demografskih i ideoloških ciljeva. Isti pristup slijedi srpski nacionalistički plakat „Ona da rađa, on da brani“ u kojem su lica para apstrahirana, a trudnički trbuh jednako apsurdno predimenzioniran kao i muškarčevi mišići, teleportirajući nas grotesknim prenaglašavanjem atributa plodnosti u kameno doba wilendorfske Venere. Malo me toga u trudnoći uspjelo uzrujati kao instrumentalizacija trudnica u desničarskoj propagandi: trudnički trbuh ne znači da ne podržavamo pravo na izbor, ne znači da nismo pobacile ili da nećemo pobaciti, a još manje da djelujemo po nalogu nacionalističke demografske obnove.

Onkraj ekstrema nedavnog poljskog horor-scenarija prisilnog hospitaliziranja trudnica koje su viđene kako piju alkohol, svakodnevno je polaganje prava na trudničko tijelo u pravilu mnogo suptilnije. Tijekom trudnoće, ne odstupajući od svojih predtrudničkih planova, desetak sam puta putovala sama, uključujući Rusiju i Zapadnu obalu SAD-a. Prije, tijekom i nakon svakog puta zabrinuti su glasovi (neinformirano) upozoravali na štetnost leta za bebu te rizičnost (i pretjeranu ambicioznost) mojih planova kojima nas oboje dovodim u opasnost. Moj mi je trudnički priručnik savjetovao da u posljednjem tromjesečju ne vozim auto jer hormonalno manipulirane trudničke misli prečesto lete bebi. Isti izvor protiv navodnog manjka intelektualnog fokusa (pregnancy brain) preporuča križaljke i sudoku. Tirada upozorenja (unatoč liječnikovu zelenom svjetlu) uistinu me na početku činila nesigurnom, te je budeći crva sumnje i krivnje učinila više štete nego koristi pokušavajući me nasilno ukalupiti u stereotipno iskustvo trudnoće.

7. MJESEC: POSEBNE POTREBE

Pregnant women scare the shit out of me.

pregnant wonen are the holiest  humans I know!!! We should respect and adore them!

i don’t think their hotter but they’re more attractive cause there maternal hormones are in hyperdrive, all that womanly loveliness going everywhere

Slušajući album Tindersticksa Simple Pleasure na YouTubeu nabasala sam na kvaziraspravu izazvanu nagom trudnicom na coveru koja odlično sumira ambivalentan odnos prema trudničkom tijelu. Ono je odvratno (zastrašujuće), idealizirano (sveto) ili seksualizirano, ponekad se brzo pretapajući iz jednog stanja u drugo.

Moje tijelo u odmaklom stadiju trudnoće sve me jače asocira na starenje. Postaje sve problematičnije i sporije, traži ustupke i jasno komunicira ograničenja. Trudničko je tijelo i radost iznenađenja i otkrivanja novih tjelesnih mogućnosti, a oslobodilo me i kompulzivnog uvlačenja trbuha te fantazije ravnog, čvrstog tijela. Sad kad je moj trbuh napete površine uviđam da mi je takva konzistencija zanimljiva, ali strana i ne čeznem više za njom.

Trudničko tijelo često ima posebne potrebe. Na svakom koraku vidim prostore koji me ne predviđaju. Pokvareni liftovi, zadimljeni kafići, craft beer lokal koji nema ni jedno jedino bezalkoholno piće u ponudi, dostavljači kojima se ne da nositi teške pakete na četvrti kat. Uvjetna bespomoćnost često me frustrira i prisiljava na davno odbačene uloge. Očajnički zahvalno prihvaćam ponudu prolaznika u metrou St. Petersburga da mi prenese kofer, „kavalirstvo“ koje bi me inače iritiralo, pogotovo jer moj trbuh još nije vidljiv. Učim tražiti i primati pomoć, reagirati na barijere u javnom prostoru. Trudnoća me senzibilizirala za ograničenja nenormativnih tijela. Zahtjev novopečene trudnice za oslobađanjem mjesta netrudnoj bi se meni učinio preuzetnim, ali zamor slabošću i mučninom dao mi je bitno drugačiju perspektivu. S druge strane, trudnoća nije bolest i osjećam kako mi pretjerana zabrinutost, pretpostavka o mojoj posvemašnjoj bespomoćnosti, oduzima dostojanstvo i tjelesni integritet. Trebamo rješenja koja posebne potrebe trudnica čine vidljivima u javnom prostoru (ako one to žele), primjerice bedž londonske podzemne željeznice „Baby on Board“ koji suptilno legitimira sjedenje.

8. MJESEC: (DE)SEKSUALIZIRANO TIJELO

Od trudničkog se ženskog tijela i dalje traži atraktivnost. Nadziranje težine omiljena je metoda mjerenja privlačnosti i zluradi medijski napisi o broju kilograma koji su celebrity mame dobile u trudnoći (primjerice, nedavni clickbait uratci domaćih portala koji likuju nad 18 u trudnoći dobivenih kilograma Elle Dvornik) maliciozno šire dezinformacije i nerealna očekivanja ignorirajući raznolikost trbuha, kao i tendenciju mršavih da se udebljaju znatno više od krupnih trudnica.

Trudničko tijelo nije štit od seksualnih nasrtaja. Moje ushićenje ugrabljenim mjestom na stanici podzemne željeznice usred rush houra brzo je splasnulo kad je stariji muškarac do mene počeo s ljigavim flertom ne dajući se smetati od osmomjesečnog trbuha i nagnao me da napustim toliko žuđeno mjesto odmora.

Trudničko je tijelo čvor srama i šutnje. Iako priručnici spominju kožne bolesti, strije i natečene noge, trudnice na fotografijama nemaju ni jednu od navedenih tegoba. Priručnik koji obećava pomoć u identifikaciji i tretmanu boljetica, a istovremeno se boji zapadanja u too much information sektor praktički je beskoristan. Krunski je primjer pozdravljanja srama neprikazivanje postupka masaže međice (perineuma), dijela između analnog i vaginalnog otvora koji prilikom poroda može popucati (ili, ako ste u Hrvatskoj, nije nevjerojatno da će rutinski biti prerezan). Da bi se rizik od pucanja smanjio, preporučuje se masaža koju je moj priručnik za trudnoću objasnio u konfuznom odlomku bez shematskoga prikaza. Budući da je perineum teško doseći u poodmakloj trudnoći, idealno je da partner preuzme masažu, što mnogim ženama izaziva nelagodu do te mjere da radije nabavljaju uređaj za samostalnu masažu srameći se svoga tijela.

9. MJESEC: KONSTRUKT I FIZIČKA ČINJENICA

U medicinskom diskursu, zbog praktičnosti okrugloga broja, trudnoća traje 40 tjedana, odnosno deset mjeseci. Trudnoća se razotkriva kao konvencija — prva dva tjedna zametak je fikcija. Deseti mjesec izlazi iz mog predtrudničkog horizonta, djeluje kao omaška — peto godišnje doba, trinaesti mjesec, deseti (deveti?) planet. Kulturalne predodžbe o trudnoći i medijske reprezentacije uvelike oblikuju horizont očekivanja. Pucanje vodenjaka nepopravljivo zamišljam kao u hollywoodskom filmu, iako znam da će biti mnogo manje dramatično i obilno.

Trudničko je tijelo fizička činjenica u neprestanoj mijeni — trbuh raste i mijenja oblik, fetus stvara valove i varijabilne izbočine, pigment i ritam tjelesnih funkcija mijenjaju se. Trudničko tijelo i status kratkotrajni su incident koji ne ostavlja vremena za navikavanje. Ambivalentno čekam kraj čudnovate simbioze — s nestrpljenjem, ali i maglovitim žaljenjem.

Figura trudnice duboko je kontaminirana konzervativnom aproprijacijom. Ipak, šansa je otpora u samoodređenju trudničke reprezentacije. Trudnice su i u queer redovima, među osobama s posebnim potrebama, i single i imigrantice, na fakultetima i na blagajnama, na prosvjedima i u svim segmentima naše svakodnevice. Afirmativno (ali i dalje kritički) promišljati trudnoću ne znači slaviti tradicionalizam, već upravo suprotno — prekinuti monopol patrijarhalnih struktura na tumačenje trudnoće i otvoriti raspravu o emocijama i problemima koji se u mainstreamu prešućuju, o tijelu, rodu, klasi, seksualnosti, žaljenju i sreći onkraj idealizacije.

1. Sonja Eismann: „Was fangen wir nur mit diesen schwangeren Körpern und nervigen Kindern an? Warum es so schwerfällt, queerfeministisch über das Kinderkriegen nachzudenken“, u: Annika Mecklenbrauck, Lukas Böckmann (ur.): The Mamas and the Papas. Reproduktion, Pop & widerspenstige Verhältnisse, 2013., str. 62.
2. Rebecca Maskos, Andrea Truman: „Das genormte Wunschkind“, u: The Mamas and the Papas, str. 36.