Sitni, nebitni, zlonamjerni

Liana Finck, https://www.instagram.com/lianafinck/

Nakon što sam pročitala tekst „Cigarete poslije koitusa“, tražila sam kratku biografiju Đine Kolege, suradnika magazina Ravno do dna, u Kulturološkoj enciklopediji penisa, jer gdje bi ovaj genijalni hrvatski glazbeni kritičar drugo bio nego među kitama? Pošto ga nisu uvrstili kao natuknicu, a feminizam jesu, tražila sam ga onda po knjizi Melsa van Driela Manhood: The Rise and Fall of the Penis, i to u sljedećim poglavljima: „Ailments of the Scrotum“ i „Ailments of the Penis“, ali ni ovdje ništa nije pisalo o njemu, što me iskreno začudilo jer valjda bi stručnjaci za povijest penisa trebali znati za najveću tegobu svake ćune, to jest za hrvatske glazbene kritičare i entuzijaste koji svojim seksističkim tekstovima i komentarima sustavno uništavaju kitin dobar glas i njezinu čudesnu hidrauliku.

Erekcija je prekrasna stvar i kako kažu, čudo evolucijske biologije. Kao feministkinja koja je velika ljubiteljica dobre kite, moje je naravno uvijek bilo da u njoj uživam nesputano, bez ikakvog zazora i inhibicija, ali isto tako da kitu branim od napasnika poput Đine Kolege koji na nju navaljuje cijeli svijet, od čega naravno stradava upravo erekcija, zbog čega smo osuđeni na mlohavu i isfrustriranu ćunu od koje apsolutno nitko nema koristi osim onih koje i labavi ume da zabavi; a tu prije svega mislim na Đinu i ostatak njegove družine koja misli da erekcija nije nužna da ga nekoj nesretnici tekstualno uvale. Naslov „Cigarete poslije koitusa“ trebao bi biti jedan znalački mig čitateljima da je Đino zapalio nakon što ga je feministkinjama uvalio, ali naravno da nije jer ne možeš tako mlohavu ćunu uvaliti nigdje osim samom sebi u usta. Stoga „Cigarete poslije koitusa“ znače zapravo novu vrstu pušenja – samopušenje u kojem ne uživa nitko osim mlohavog glazbenog kritičara.

Lana je napisala dva teksta o seksizmu u hrvatskoj glazbenoj kritici, prije par dana na sličnu je temu pisala Dunja Kučinac, a nedavno na H-alteru i Ivana Perić. Žene uporno govore da im je neugodno na glazbenoj sceni, bilo na stejdžu bilo u publici, bilo online kad čitaju ili pišu glazbene recenzije i reportaže, i sve što prosječni hrvatski glazbeni kritičar ima na to reći je: na, evo ti moja kita. To je sad već poslovična reakcija na bilo kakvu vrstu feminističke kritike, odnosno kritike općenito: ti si cice, ti si guzica, sve što od mene možeš dobiti ova je mlohava kritičarska ćuna koja umjesto o glazbi, uporno piše o cicama i guzicama zato što ne može jebati i ne zna slušati. Ni glazbu ni žene. Da bi pisao o glazbi, moraš se fokusirati na glazbu, a kako da to napraviš ako si vječno zagledan u žene i misliš samo na njihove guzice, pice i cice? Kako da čuješ bend ako pjeva zgodna žena koju bi rado jebao, a ne možeš nikako osim tekstualno, i ideš je poniziti poslije svirke samo da ti se digne. Ništavan si, znaš to odlično. Nikad o tebi nijedne natuknice nigdje neće biti i ništa ti drugo ne preostaje nego da pljuješ feminizam, pljuješ muškarce i žene koji znaju uživati u glazbi jer ne slušaju muziku gentalijama, već ušima. A uši su, javite molim vas Đini Kolegi, također biologija. Neuroznanost, glazba, želja, sve su te stvari u biologiji. Nismo do pasa u društvu, a od pasa nadolje u prirodi.

Ne znam zašto glazbeni kritičari misle da će bljuvotine koje pišu protiv žena i rodne jednakosti antagonizirati i zabaviti samo feministkinje. Šta misle da ljudi nemaju oči, koje su, ajme meni, također biologija? Čime glazbeni kritičari Đininog kova misle da pišu svoje recenzije? Znaju li što je središnji živčani sustav i kako mozak funcionira? Znaju li da je erekcija isto kao i njihov ego: napuhani balon? I, najvažnije, znaju li uopće da nervne ćelije i spermići nisu isto? Spermići nemaju nervne završetke. Ne možeš mentalne procese izvoditi drkanjem. Ne možeš o glazbi razmišljati kitom. Znaju li ti hrvatski glazbeni kritičari da mi o dvije muške glave govorimo samo figurativno? To nisu doslovno dvije glave. Isto tako, jesu li svjesni toga da mogu za ženu govoriti da je pička koliko god hoće i, svejedno, nikad od žene pičke? Metonimija nije biologija. Nijedan nadobudni glazbeni ekspert nije doslovno kita koja će jebati svaku feministkinju, svaku djevojčicu koja ide na koncerte, svaku glazbenicu koja nastupi u Tvornici ili Močvari. Osim ako ne govorimo o sinegdohi, o Đini Kurcu. Onda je to jebanje u prenesenom smislu, onda govorimo o jebanju u zdrav mozak, o mizoginiji, o maltretiranju, o nipodaštavanju, dakle, o onome o čemu Lana, Ivana i Dunja pišu. U tom slučaju govorimo o nečemu što sa seksom nema nikakve veze, ali itekako ima veze s hrvatskom glazbenom kritikom.

Što nam govori potreba magazina Ravno do dna da objavi tekst u kojem Đino K. pokušava Ivanu Perić poniziti time što spominje cvijeće i šarene špangice u njezinoj kosi? Jesu li to doista stvari koje mogu diskreditirati Ivanino pisanje? Naravno da nisu, ali tehnika miješanja jabuka i krušaka izrazito je popularna među hrvatskim šovinistima jer ako ti ponestane argumenata, kojih zapravo nikad ni nemaš, uvijek možeš ženi pokušati uvaliti tako što ćeš polemizirati s njezinim izgledom, smijehom, samo da ne bi morao polemizirati s njezinim tekstom. Žena tebe kritikom, a ti nju mlohavom ćunom, pardon, isto kritikom i biologijom, odnosno onim za što ti misliš da je biologija, a zapravo je gomila nepovezanog i degutantnog smeća.

Đino kao i svaki osrednji, neprilagođeni šoven imputira feministkinjama nelagodu u biologiji jer je njemu zapravo nelagodno i u biologiji i u kulturi zato što ne može pobjeći od samoga sebe, pa onda projicira i insinuira da su žene te koje se ne snalaze najbolje na glazbenoj sceni. Žene, međutim, odlično znaju zašto i gdje im je neugodno i tko je izvor njihove nelagode. Nijedna se od nas ne žali na seksualne tenzije, mušku žudnju i jebanje. Ono na što se mi žalimo jesu ljudi koji kontaminiraju zajednički prostor osobnim frustracijama koje ne moraju biti seksualne prirode, ali to najčešće jesu. Kad dođemo na svirku, dođemo zbog svirke, a ako i dođemo zbog jebanja, ne dođemo se jebati s prepotentnim i mlohavim glazbenim kritičarima kojima se diže samo kad nam spuštaju.

Kolega je, naravno, posve nebitan lik, jedan od mnogih. Lumene koji su u stanju napisati rečenice poput: „Organski su prepoznali žene u čamastoj koncertnoj rulji“ ljudi neće posthumno slaviti zbog pronicljivosti i humora, ali Kolega svoj tekst i nije napisao da bi otvorio dijalog i da bismo onda s njim polemizirali o glazbenoj kritici danas. On je tekst napisao da nam ga metne, da nam ga mlohavog uvali dokle mlohavi može ići ne znajući, jadan, da jebanje ne funkcionira tako. Ni doslovno, a ni figurativno. Čovjek koji ne zna ništa o prenesenom značenju, koji ne zna ništa o biologiji, ženama ili glazbi, koji zapravo, sudeći po njegovom tekstu, nema pojma ni o čemu, rado bi jebao, ali ne ide jer, jebiga, i za uspješno trolanje trebaju umijeće i dobra tehnika. Cvijeće u kosi i šarene špangice nisu dovoljne. Postavlja se, naravno, pitanje vrijedi li se uopće baviti Đinom K., njime, njegovim tekstom, njegovim kolegama koji čemerne recenzije i loše seksističke fore uporno iz godine u godinu pišu, lajkaju ih i šeraju? Vrijedi li trolati trola? Naravno da vrijedi! Kad već Đino ne može jebati nas, možemo mi njega. Neka vide glazbeni kritičari ad hominem senzibiliteta da im se zapravo najbolje i najtvrđe diže dok drugi spuštaju njima. Nema ljepše erekcije od one u koju hidraulički izlijemo muški ego.

Čim sam pročitala njegov tekst koji je ekipa s gađenjem i podsmijehom šerala po društvenim mrežama, odmah sam išla tražiti od Đine Kolege da mi pošalje slike svog kurca. Rekla sam mu da pošalje dvije fotke, jednu s erekcijom i jednu regularnu jer su nama feministkinjama nijanse jako bitne. Kolega se, međutim, oglušio na moj zahtjev i nije mi se javio, iako sam pisala vrlo ljubaznim tonom, uljudno, da ga ne prepadnem. Mislila sam isprva da uredništvo portala Ravno do dna traži dobro mjesto i rasvjetu za photo shoot, jer žele da dick pics ispadnu što bolje, ali stvar nije bila u tome. Nakon 24 sata bilo je jasno da fotke neću dobiti. Moja je namjera bila časna: slike Kolegine ćune imaju odličan recenzijski potencijal jer ako se netko silovito i tekstualno kurči kao on, sigurno mu je važno pokazati da ima dobro biološko i “ontološko” uporište za takav stav. Morao je nečim tolike kruške i jabuke izmiješati! Kad već piše o ženama kao picama i guzicama, bio je red da vidimo kakva je on to ćuna. Htjela sam, dakle, vidjeti kako autor teksta izgleda, odnosno kako izgleda kita koja je tekst napisala.

Nažalost, kao što je to često slučaj, glazbeni kritičar želi uvaliti mlohavu ćunu, ali u potpunom mraku, kako ne bismo vidjele da je baš mlohava. Fotku kurca možeš dobiti samo ako je ne tražiš, samo ako je ne želiš. Onda nećeš dobiti samo fotku, dobićeš kitu u raznim varijantama: gurat će ti je u svakom trenutku pod nos, u facu. Ti kažeš, na primjer, glazba, on tebi: kita. I sve tako. Ali, ako želiš vidjeti što ti se to zapravo servira, ako ti tražiš sliku kurca, onda je više ne možeš dobiti. Ne može feministkinja htjeti kurac. Ona ga prezire, i trebamo ga joj na silu dati. I to najbolje dok uopće o kiti ne razmišlja, na koncertu na primjer. Gdje je došla slušati glazbu. Ili dok piše, uvaliti joj ga u najoportunijem trenutku, dok razmišlja što će ručati, s kim će izaći na piće, dok posuđuje knjigu u gradskoj knjižnici, dok odgovara na poruke, onda joj treba gurnuti mlohavu ćunu da je ni ne osjeti. Feministkinje, međutim, osjete sve. Mi smo kao princeze na zrnu graška, i najsitnija nas nasilnička kita žulja i ne da nam da mirno spavamo. Nema ćune dovoljno sitne i nebitne da nam je lako mogu podvaliti.

Za nekoliko dana u Tvornici će nastupiti bend Warpaint. Lana je prije tri godine pisala o sitnoj i nebitnoj Dragaševoj recenziji tog benda i onda pokazala da nema ništa sitno i nebitno u tome da netko godinama, sustavno piše seksističke glazbene recenzije. Takvo pisanje lako postane norma, trend. I evo, tri godine kasnije opet iste mlohave ćune. Možda jesu sitne i nebitne, ali uporne su i zlonamjerne. I mnogobrojne. Ženama je i dalje neugodno, govore i pišu o tome, ali gomila sitnih i nebitnih lako nadglasa uljudne i tihe. Tih sitnih i nebitnih neće sutra biti po enciklopedijama, ali će se bome svojski potruditi da ne bude ni vas. Pogotovo ako ste zaslužile da se o vama pišu natuknice i natuknice, a ne samo odvratni seksistički pokušaji.