S LEGOm gradite rodne podjele!

„Bez brige, i moj je prošao kroz tu fazu“, čula sam dobronamjerni glas na obiteljskom okupljanju dok sam promatrala svog sina kako pred sobom gura ružičasta kolica za lutke. Takvi komentari u meni uvijek pobude čudnu mješavinu nelagode, obrambenosti i zbunjenosti: na njih je teže reagirati s obzirom na to da naizgled nisu eksplicitno seksistički – uvažava se mogućnost da interesi djeteta prilikom igranja odstupaju od onih uvriježeno propisanih određenom rodu. Međutim, prividna tolerancija redovito je nadopunjena svojevrsnim ograđivanjem – to je samo period u odrastanju, nešto prolazno pa prema tome razloga za tjeskobu nema. Ipak, iza svake takve izjave ostaje trag neugodnog ostatka, neizrečene prijetnje: ali ako se pokaže kako to ipak nije faza, trebala bi se zabrinuti.

Izvor: huffingtonpost.com

U knjizi Living Dolls – The Return of Sexism¹ Natasha Walter ističe kako je rodna podjela igračaka prisutnija nego ikada – „svaka je djevojčica princeza, a svaki dječak borac, svaka djevojčica na svojoj kutiji za užinu ima likove vila, a svaki dječak superjunaka.“ Walter u svojoj knjizi analizira trendove zapadnoeuropske kulture i tržišta, ali zaključci do kojih dolazi itekako su primjenjivi i na hrvatsku kulturu i društvo, dodatno začinjeno tradicionalnim, izvorno hrvatskim patrijarhalnim vrijednostima, koje rodovima i njihovim karakteristikama i ulogama još uvijek pristupa na rigidan binarno kodiran način. Novi tradicionalizam koji je objeručke prihvatila zapadna marketinška mašinerija kod nas je prihvaćen bez otpora i propitivanja jer je, naposljetku, on naše prirodno stanje stvari, praktično primijenjen u odgoju i obrazovanju, najprodorniji glas u javnome diskursu, atmosfera koje smo svjesnie svakodnevno zahvaljujući tisućama sitnijih i krupnijih činova diskriminacije, neravnopravnosti i netolerancije.

Marketinška industrija djecu je odavno prepoznala kao krupne potrošačke ribe, i to od najranije dobi: „Djeca utječu na 60% odluka pri odabiru marke proizvoda tijekom obiteljske kupovine, a čak 20% roditelja traži njihovo mišljenje. Ona u najvećoj mjeri odlučuju o proizvodima poput slatkiša, igračaka, bezalkoholnih napitaka i grickalica, a posebno velik utjecaj na kupovne odluke imaju djeca adolescentske dobi“.² Oči su velike, stvari šarene, blistave i primamljive, a većina će roditelja nastojati ispuniti dječje želje koliko god im mogućnosti dopuštaju, čega su svjesni i marketinški stručnjaci koji „koriste apele na emocije, posebice na roditeljsku ljubav.“³ Inzistiranje na rodno obilježenoj podjeli igračaka tako prije svega proizlazi iz želje za povećanjem dohotka specijaliziranim nišama i umnažanjem „nužnih“ proizvoda: zašto bi se brat i sestra igrali jednim lego-kockama kada svatko od njih može imati vlastiti set? Seksističke podjele zgodan su obrazac po kojemu je društvo (još uvijek) ionako uspostavljeno pa je stoga u njega lako i ugodno uklizati i iskoristiti ga kao marketinšku strategiju, bez da se vodi računa o tome kako njihova primjena perpetuira i osnažuje rodne stereotipe kao prirodno, urođeno stanje protiv kojega se nema smisla boriti.

Sve kruća rodna podjela igračaka i igara utjelovljena je u nedavnom primjeru iz hrvatske svakodnevice, kada je LEGO Store Hrvatska zabranio ulazak na Star Wars igraonicu djevojčici uputivši je na igraonicu LEGO Friends, namijenjenu isključivo djevojčicama. Rodno obilježena LEGO Friends linija već je po lansiranju doživjela žestoke kritike, ali ovaj potez ne čini LEGO korporaciju izoliranim primjerom na tržištu igračaka i proizvoda namijenjenih djeci. Kinder Surprise pridružio se trendu posebnim ružičastim kolekcijama za djevojčice (na hrvatskoj televiziji odnedavno se emitira reklama za My Little Pony lutkice koje je moguće pronaći u „svakom petom Kinder Surpriseu“, a čija je isključiva usmjerenost na potrošačko tijelo djevojčica divno subvertirana postojanjem supkulture broniesa), u knjižarama je moguće pronaći posebne bojanke i vježbenice za dječake i djevojčice, a Walter u svojoj knjizi navodi primjer tvrtke Indigo Worlwide koja u prodaji ima dva seta magnetskih riječi za učenje čitanja: djevojčicama su tako namijenjene riječi „srce, ljubav, kuhanje, prijateljice, anđeo“, a dječacima „novac, čudovište, strašno, trčanje.“

Znakovito je i da se igračke i proizvodi namijenjeni dječacima doživljavaju i prezentiraju kao „nulta kategorija“ i prvotno rebro iz kojega se stvaraju šljokičaste, ružičaste i lukrativne potkategorije isključivo za djevojčice. Dječačko, muško gledište bez propitivanja uspostavlja se kao univerzalno⁴ od najranije dobi, od školske lektire do holivudskih filmova, toliko sustavno i „zdravorazumski“ da razine indoktrinacije ženska čitateljica/gledateljica nije niti svjesna dok/ako samostalno na razvije analitički aparat koji joj omogućava da prstom upre u točno mjesto tjeskobe. Do tada, sasvim je razumljiva iritacija koju u djevojčici-čitateljici izazivaju cmizdrava razmaženka Gita ili dosadno zabadalo Poni Hithen; naposljetku, oči kroz koje gleda pripadaju Hlapiću i Emilu.

I dok se prihvaćanje muških kategorija reproducira kao uvriježena praksa ili do određene mjere tolerira kao slatka ekscentričnost (u slučaju da malena djevojčica, primjerice, više voli autiće od lutaka), dječačko posezanje za igračkama „za curice“ u našem društvu još uvijek ima znatno zlosutnije konotacije. Igranje lutkama, interes za šminku ili sklonost ružičastoj boji⁵ neprihvatljivi su zbog karakteristika nježnosti, brižnosti i skrbnosti, poželjnim, štoviše očekivanima kod žena, ali zazornima u slučaju „pravih muškaraca“. Nema ničeg goreg od pretjeranog ispoljavanja „ženskih“ karakteristika i interesa kod dječaka jer je jasno kako je ponašati se „kao curica“ najteža uvreda, prvi korak na putu do pakla „pogrešne“ seksualne orijentacije, još uvijek jednim od najvećih strahova u svijesti hrvatskog društva.

Zašto je želja dječaka da presvlači bebu i vozi je u kolicima alarmantna, osobito s obzirom na to da se stvari ipak mijenjaju i kako možda ima priliku gledati vlastitog tatu kako svakodnevno čini isto s njegovim mlađim bratom ili sestrom? Daleko je problematičnije uvjerenje kako su plastične replike pištolja, puški i noževa prikladnije igračke za dječake od, primjerice, kuhinjskog seta. Proglasiti raznolike svjetove spekulativne fikcije isključivo muškim teritorijem apsurdno je; potez LEGO Storea Hrvatska još je i apsurdniji s obzirom na nedavno objavljeni plakat i trailer za Star Wars: The Force Awakens iz kojega je moguće zaključiti kako ključna uloga pripada upravo – ženi.

1. Virago, 2010.
2. Lana Kosić: „Primjena direktnog marketinga na obitelj kao krajnjeg potrošača“, Tržište, 2011.
3. Isto.
4. Poznata je i strategija izdavačke industrije da autorice svoja djela potpisuju inicijalima kako bi ih učinila prihvatljivim dječačkoj čitalačkoj publici.
5. Još jednom u nizu „prirodnih“ podjela koje su suštinski kulturalno kodirane; istraživanje Jo Paoletti pokazuje kako je pravilo „plavo za dječake, ružičasto za djevojčice“ do tridesetih godina 20. stoljeća funkcioniralo obratno – „ružičasta je, kao odvažnija i jača boja, [bila] prikladnija za dječake, dok je plava, nježnija i profinjenija, primjerenija djevojčicama.“ Citirano u Walter: Living Dolls.