O “pravim” muškarcima

Dok sam čitala o predizbornom sloganu stranke ZA GRAD koji glasi “Pokaži muda”, moram priznati da prva stvar koja mi je pala na pamet nije bio seksizam o kojem je s pravom na Libeli pisala Ana Brakus ili politička promašenost poruke na koju je ukazala Kristina Olujić na H-Alteru. Umjesto toga, razmišljala sam o tome kako olaka upotreba fraze “Pokaži muda” u svakodnevnom životu šteti muškarcima.

“Pokaži muda” ili “imati muda” odnosi se, naravno, na hrabrost ili odvažnost koja je tako predstavljena kao muška karakteristika, nešto što bi muškarci trebali “prirodno” posjedovati. (Cis)seksizam se onda može prepoznati u implicitnoj poruci da su osobe koje “nemaju muda” lišene hrabrosti, pa također isključene iz ove političke poruke. No naše društvo takve poruke o prirodnoj povezanosti muškosti i hrabrosti, snage i čvrstoće svakodnevno upućuje dječacima, mladićima i muškarcima od kojih se očekuje da taj ideal što prije utjelove.

Pokaži muda! Imaš muda? Budi muškarac! Jesi muško?

Ili američke varijante: Grow some balls! Grow a pair! Man up!

Uz jasno isticanje toga kako se ne bi smjeli ponašati: Ponašaš se kao curica! Ne budi pičkica!

Stop acting like a girl! Don’t be a pussy! You’re so gay!

Na taj se način muškarcima odmalena ponavlja poruka da će im pripasti društvena moć ako se konformiraju maskulinom modelu ponašanja, no ako pokažu slabost, kazna će biti strašna. Jer što može biti gore od ženstvenosti? Ženstvenost se predstavlja kao slaba, pasivna, submisivna, ovisna, iracionalna, neraskidivo povezana s privatnom sferom – sve vrijednosti suprotne patrijarhalnom maskulinom idealu snage i aktivnosti u javnoj, političkoj i poslovnoj, domeni.

Don Draper

Don Draper

U tom smislu Julia Serano u knjizi Whipping Girl (2007) govori o dvije međusobno povezane vrste seksizma koje se nalaze u korijenu cisseksizma, transfobije i homofobije. Prva je opozicijski seksizam koji podrazumijeva uvjerenje da su “muško” i “žensko” čvrste i međusobno isključive kategorije, te da svaka uključuje jedinstven skup obilježja, sklonosti, sposobnosti i žudnji koje se nikako ne preklapaju. Drugi je tip seksizma tradicionalni seksizam, odnosno uvjerenje da su muškost i maskulinitet (muževnost) superiorni ženskosti i feminitetu (ženstvenosti), a služi održavanju rodne hijerarhije u patrijarhatu.

Posljedica je isključivanje ili kažnjavanje svih osoba koje ne potpadaju pod tako definirane spolne ili rodne norme te čije postojanje predstavlja prijetnju ideji da su muško i žensko “suprotni” spolovi. To u prvom redu vrijedi za gejeve, lezbijke, biseksualne, interspolne, transrodne i genderqueer osobe koje najsnažnije osjećaju diskriminaciju koja proizlazi iz navedenih uvjerenja. Također, Serano poopćuje zaključak tvrdnjom da ne postoje esencijalne razlike između muškaraca i žena jer za svako rodno pravilo i stereotip postoje iznimke. Ona, međutim, ne pokušava negirati da su biološke razlike stvarne, već tvrdi da socijalizacija uvećava postojeće biološke razlike tako što ne dopušta postojanje spektra rodne raznolikosti. Inzistirajući na postojanju isključivo muškog i ženskog spola koji su međusobno suprotni, socijalizacija umanjuje ili briše sve nijanse, razlike i iznimke. Serano stoga predlaže da se počnemo fokusirati na to kako se te rodne osobine interpretiraju u patrijarhalnom društvu: “Dok su biološke rodne razlike vrlo stvarne, većina konotacija, vrijednosti i pretpostavki koje povezujemo s muškom i ženskom biologijom nisu.”

Socijalizacija nas, dakle, uči da su ženskost i ženstvenost inferiorne muškosti i muževnosti, pa bi u skladu s time fraze “Pokaži muda” i “Budi muško” trebale upozoriti dječake da između njih i djevojčica postoji nepremostiv jaz. Djevojčice smiju plakati jer su slabe, osjetljive i osjećajne, a dječaci ne smiju. Muškarci ne smiju pokazati slabost i strah. Od njih se ne očekuje da budu nježni, dragi, pristojni, otvoreni, zaljubljeni, ranjivi, osjetljivi. Očekuje se da uvijek budu pribrani, jaki, prodorni, racionalni, da kontroliraju stvari. Trebaju biti seksualno iskusni, uvijek i svugdje spremni na seks. Još uvijek postoji društveni, roditeljski i pritisak okoline da se dječaci i mladići moraju baviti sportom, a nerijetko ih se ismijava ako za to nisu talentirani ili ako imaju neke druge, primjerice, umjetničke interese. Zbog uspjeha u školi frendovi će im se rugati. Ako tretiraju svoju djevojku kao osobu, bit će papučari, jadnici, luzeri.

Louie

Louie

Nažalost, treba reći da djevojke i žene također sudjeluju u održavanju tih stereotipa. Kao heteroseksualna žena koja je odrastala okružena većinom heteroseksualnim prijateljicama i prijateljima, imala sam prilike čuti priče o vezama u kojima je dečku smetalo što mu je cura uspješnija i inteligentnija, kao i o vezama u kojima je cura ostavila dečka jer je “predobar”. Predobar! Fikcionalan primjer takvog ponašanja nudi epizoda “Bully” humoristične serije Louie u kojoj se Louie nalazi na dosta uspješnom dejtu s jednom ženom dok ih ne počne ometati buka u restoranu. Zamoli grupu starijih tinejdžera da se stišaju, no nakon toga mu prilazi vođa skupine i prijeti da će ga prebiti te traži Louieja da ga moli za milost. Nakon dužeg nelagodnog oklijevanja, Louie to i učini, no njegova sugovornica nije impresionirana. Objašnjava mu da “mentalno” zna da je postupio ispravno, ali da joj je na emocionalnoj, “primalnoj” razini njegovo “poniženje” strašan turn-off. Dok je ovdje žena reagirala iracionalno, na temelju pounutrenih patrijarhalnih normi, u švedskom filmu Turist muž instinktivno spašava sebe (i svoj mobitel) umjesto da pokuša zaštiti djecu od opasnosti snježne lavine. Međutim, stječe se dojam da njegovu suprugu više pogađa to što Tomas negira svoj bijeg od samog bijega. Kriza započinje u trenutku u kojem se Tomas mora suočiti sa značenjem tog čina za svoj identitet supruga, oca, muškarca.

Popularna kultura oduvijek je opsjednuta muškošću i njezinom redefinicijom. U 1990-ima i 2000-ima čitalo se Nicka Hornbyja i Tonyja Parsonsa čiji su likovi pregovarali s maskulinim idealom, istražujući to zastrašujuće područje muško-ženske intimnosti. Muški časopisi pojavili su se i kod nas, a zatim i serije poput, primjerice, Kalifornikacije, Sopranosa i Mad Men. Tony Soprano iznevjerava čitav svoj patrijarhalni svjetonazor kada zatraži psihijatrijsku pomoć zbog napada panike uzrokovanih količinom stresa na “poslu” i nerazriješenim obiteljskim traumama, no tu činjenicu pomno skriva od svojih suradnika jer je svjestan kako bi to utjecalo na njegov status mafijaškog šefa, ali i muškarca. Don Draper pokušava novim identitetom samouvjerenog i uspješnog zavodnika potisnuti nesigurnog, uplašenog Dicka Whitmana, međutim, i najmanji je neuspjeh dovoljan da pukotine u muževnoj fasadi postanu bolno očite.

Čak smo i Jamesa Bonda vidjeli zaljubljenog i starijeg, te mu je dopušteno da pokaže ranjivost zbog emocionalne naklonosti prema svojoj šefici M. Premda su muškarci glavni likovi većine novih kvalitetnih dramskih serija te popularna kultura nudi mnogo raznolikije i bogatije reprezentacije muškaraca nego žena, dominantni modeli muškosti još uvijek su poražavajuće ograničeni: od snažnog superjunaka koji spašava svijet u hollywoodskim blockbusterima do horde muškaraca-dječaka u serijama koje se vječno vrte na RTL2. U takvim serijama, poput Svi vole Raymonda, 2 i pol muškarca, Svijet prema Jimu i Rat u kući, muškarac je redovito prikazan kao još jedno dijete koje žena mora usmjeravati i odgajati, no njihova je nezrelost predstavljena kao simpatična jer se na taj način suprotstavljaju prozaičnoj i ograničavajućoj odrasloj egzistenciji koju predstavljaju njihove očito isfrustrirane supruge.

Tony Soprano

Tony Soprano

Tretiranje muškaraca kao čudesnih bića koja su u stanju začas riješiti najteže poslovne probleme, ali ne mogu podnijeti spoznaju o tome da se ručak ne kuha sam od sebe, zastupljeno je i u ženskim časopisima, s Cosmopolitanom na čelu. Cosmopolitan, uz proturječne reprezentacije ženskosti, muškost prikazuje na vrlo limitiran način. Ženama se uglavnom savjetuje manipulacija kao glavni pristup muško-ženskim odnosima: muškarca se može navesti da postupa onako kako ti želiš, ali samo ako on toga nije svjestan. Cosmo se, doduše, povremeno u stanju našaliti u vezi s vlastitim kontradiktornim porukama, kao kada kaže da žene od muškaraca traže nemoguće: “Nemoj me tretirati kao dijete, no brini se za mene”; “Nemoj biti šovinist, ali ponašaj se kao muškarac, a ne slabić.” No, što je nekoliko šala u usporedbi s desetljećima serviranja upravo takvih poruka?

Tradiciju Cosma nastavlja velik broj internetskih sajtova poput Elite Daily koji redovito nudi članke o tome što “pravi” muškarci rade i ne rade: A Real Man Doesn’t Hesitate When He Finds The Right Woman, A Real Man Doesn’t Ignore His Woman, But Reminds Her Of His Love, A Real Man Doesn’t Make His Woman Jealous, But Others Jealous Of Her, 8 Reasons Why A Real Man Would Never Cheat On Someone He Truly Loves, Why Being A Real Man Means Taking Responsibility For Your Actions. Ono što očito upada u oči jest koncepcija “pravog” muškarca koja se ovdje upotrebljava u nešto drugačijem smislu od uobičajenog: ovdje je “pravi” muškarac onaj koji ne bježi od svojih osjećaja, ali je i dalje snažan, vjeran, pouzdan i odgovoran. Nisu problematične navedene osobine koliko svako inzistiranje na tome da postoji “pravi” muškarac, odnosno samo jedan, ispravan i poželjan način da se bude muškarac ili da se iskazuje muškost. Ako nas živcira kada se govori o “pravoj” ženi, bez obzira je li riječ o starijim ili novijim stereotipima, onda nas treba smetati i kada se nameće ideja “prave” muškosti, čak i kada se pojavljuje u načelno pozitivnim kampanjama poput “Real Men Don’t Buy Girls” ili “Budi muško”.

Turist

Turist

Jamie Utt, pišući na Everyday Feminism, također zagovara napuštanje retorike o “pravim” muškarcima jer ona, kako kaže, u konačnici samo služi učvršćivanju restriktivnih temelja maskuliniteta. Umjesto toga predlaže izgradnju inkluzivnije muškosti koja će pridavati vrijednost ljudima svih rodova u njihovim raznolikim rodnim identitetima i ekspresijama. Dominantni model muškosti, o kojem se u ovom tekstu najviše govorilo, štetan je svima onima koji se na bilo koji, pa i najmanji način, u njega ne mogu ili ne žele uklopiti. Taj je model također dominantno bjelački, cis i heteroseksualan, te stoga u prvom redu isključuje, ali i vrlo doslovno ugrožava, drugačije rasne i spolne, rodne i seksualne identitete. Gej muškarcima se negira muškost, dok su se crni muškarci za vrijeme ropstva u SAD-u, ali i kasnije, nazivali “boy” u pokušaju da im se oduzme status patrijarha te posljedično i njihova muškost. Demaskulinizacija crnih muškaraca o kojoj piše bell hooks u knjizi Ain’t I a Woman? (1981) išla je u smjeru približavanja njihovog položaja ženskom, pri čemu se podrazumijeva da je u patrijarhatu “najgora stvar koja se može dogoditi muškarcu ta da je prisiljen prihvatiti društveni položaj žene”. U suvremenim policijskim ubojstvima crnih dječaka i mladića u SAD-u pak bodu oči rasistički argumenti o nadnaravnoj snazi i otpornosti na metke Michaela Browna, kao i uvjerenje da dvanaestogodišnji dječak izgleda kao odrastao muškarac u slučaju Tamira Ricea.

Potrebna je, dakle, kako piše Utt, transformacija muškosti, nova muškost koja bi bila manje restriktivna, manje nasilna prema drugima i sebi, inkluzivnija prema raznolikim maskulinim i drugim rodnim identitetima. Autor vjeruje da je upravo feminizam ključan za takvu transformaciju muškosti. Feminizam u većini svojih oblika neprijatelja u borbi za jednaka prava muškaraca i žena ne vidi u muškarcima, nego u patrijarhatu. No i feminizam mora snažnije inzistirati na nužnosti zajedničke, savezničke borbe protiv ograničavajućih rodnih normi i uloga, ispresijecanih klasom, rasom i drugim odnosima moći. Nema jednog ispravnog načina da se bude žena i da se iskazuje ženskost/ženstvenost. Nema jednog ispravnog načina da se bude muškarac i da se iskazuje muškost/muževnost. Zato trebamo prestati izgovarati fraze poput “Pokaži muda” i “Budi muško” jer se njima implicira da postoji neka ispravna muškost i da je takva muškost superiornija ženskosti. Tek kada se ženskost više ne bude smatrala inferiornom muškosti, moći ćemo bez straha biti ono što jesmo.

 

*Naslovna fotografija: Tomas u filmu Turist

Komentari
  1. leona širac Leona
    • josip
  2. josip
    • Katarina
  3. Luka M
  4. Gorangutan
  5. Pravi muškarac
  6. Pravi muškarac
  7. miri
  8. Pravi muškarac
  9. Pravi muškarac
  10. Pravi muškarac
    • Andja
  11. Pravi muškarac
Feministički pristupi prevođenju
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Chat of Thrones (S07 E07)
Chat of Thrones (S07 E06)
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva