Nisam naišla ni na jednu čistu snimku. Uvijek je isto: dok izgovara zadnju riječ zadnjeg stiha pjesme „Daddy“ („daddy, daddy, you bastard, I’m through“ ), glas Sylvije Plath postaje izobličen, neljudski dubok, kao da ju je stotinku prije nego je uspjela završiti neka stvar van ovoga svijeta povukla natrag u bezdan. Zamišljam da se to dogodilo slučajno, iz nestrpljivosti druge strane čiji su je krakovi uhvatili oko struka prebrzo, i mislim na kameleonov jezik koji poleti i zalijepi se za kukca pa ga potegne u kameleonova usta, što sam gledala na televiziji. Vidim je, usporeno, kako uz trzaj leti prema gustoj tami koja je upija – leđa pa kosu i Sylvijine šake na kraju – sve dok površina nije tek mirna nafta, crnilo.
napisale smo
Visoko, nisko, srednjokulturno
Epizoda Gilmoreica “Red Light on the Wedding Night” sadrži jednu scenu u kojoj Christopher procjenjuje Lorelainog zaručnika Maxa na temelju njegove kolekcije CD-a. Nakon što mu Lorelai kaže da se radi o “općoj” kolekciji, Christopher točno pogađa o kakvoj je glazbi riječ: desetak soundtrackova, nekoliko Beatlesa, jedan Bob Dylan plus pedesetak generičkih CD-a, možda Alanis Morissette, Dave Matthews, Buena Vista Social Club, Enya, sve dok ga Lorelai ne moli da prestane.
Dobra djevojka i njezin Drake
Zadnja je Drakeova stvar „Hotline Bling“ poput šećerne vune: izgleda cool, ali čim dotakne jezik, čarolija prestaje. Šećer na štapiću je šećer na štapiću, koliko god privlačno i ružičasto izgledao. Drizzy doduše ne bježi od sladunjavosti vlastite pjesme, pa je i spot za istoimenu stvar jednako šećerast. Pastelne boje, Drakeovi nekoordinirani pokreti, srceparateljski tekst sa sladunjavim glazbenim aranžmanom, projiciraju u svijet glazbe imaginarij djevojačkih tumblr blogova na kojima dominiraju upravo blijedoružičaste nijanse kombinirane s mazohističkim sentimentom, noževima, svilenim vrpcama i lisicama, lizalima i pokojom senzualnijom slikom napetih muških vena i napućenih usana. Preko tih pastelnih nijansi mlade žene sublimiraju mušku dominaciju, čine od nje vizualno privlačnu, slatku ideju seksualnog sazrijevanja i imanentne ženske kvarljivosti.
Kiborg među klonovima: postmoderni identitet u seriji “Orphan Black”
Posljednjih se godina na televiziji može primijetiti sve veće zanimanje za reprezentaciju žena: one postaju glavni likovi te ih je brojčano sve više, no još bitnije, više ih se ne prikazuje samo kroz plošnu opreku dobre i nježne (“anđela u kući”) te lukave i zle fatalne žene. Jedan je od takvih primjera i kanadska SF serija Orphan Black. Nakon otprilike 30 godina krojenja vlastitih osoba i života, junakinje serije saznale su da su klonovi, nečiji eksperiment, “laboratorijski štakori”. Svoje lice najednom vide u raznim varijantama i kontekstima, upoznaju inačice sebe koje su im potpuno odbojne.
Feminizam na dva kotača
Ultimativna sreća u malim stvarima za mene je bicikliranje kroz grad praćeno sirenskim pjevom Molly Nilsson (koji se, iz sigurnosnih razloga, širi samo iz jedne slušalice). Moja ljubav prema biciklu duboko je konvertitske prirode. Traumatično iskustvo tjelesnog odgoja u školi koji pamtim kao mješavinu poniženja, dosade i užasa značajno je pridonijelo mojem dugogodišnjem zazoru pred svim oblicima sporta (na faksu sam za tjelesni uzela šah). Tek izvan dohvata mehanizama prisile bicikl mi se činio sve privlačnijom idejom koja, u konačnici, i nema toliko veze sa sportom, koliko s transportom, zar ne? Korak po korak, pretvorila sam se u gorljivu bicikloambasadoricu koja (je) ugnjetava(la) svoju biciklizmom neočaranu okolinu.
Džihadski girl power
Ležeći u krevetu i prateći u petak navečer pariški masakr na Twitteru i televiziji, poželjela sam zauvijek živjeti pod pokrivačem i pustiti da svijet nastavi bez mene. No to je neizvedivo, pa ću se ipak suočiti sa stvarnošću i sama napisati nešto o ISIS-u ili Daeshu i njegovom terorizmu.
Posljednja četiri dana iz sata smo u sat obasipani novim tekstovima o situaciji, i čini se da ih je lako podijeliti u sada već predvidljive skupine: teoretiziranja o budućim ISIS-ovim napadima, podsjetnike da je zapad (tj. SAD i saveznici) omogućio i dopustio širenje njihova nasilja i teritorija, podsjetnike da pariške žrtve nisu jedine ISIS-ove žrtve, čak ni toga dana, i da redovito prešućujemo civilne žrtve američkih dronova, te pozive na smirenost, solidarnost i sprečavanje novog vala islamofobije prema izbjeglicama.
