Ljubav je važna i svatko ima pravo slijediti svoju žudnju, no ona nas ponekad odvede do potpuno neprikladne osobe. Nekoga tko očito nije dobar za nas, ali od koga ne možemo odustati. Svi smo proživjeli ili ćemo proživjeti jednu takvu romansu. Znate o čemu govorimo – volite ga iako neprestano šuti, književnost mu je važnija od maženja s vama i ima sifilis. Možda se predugo uvjeravate da ste si suđeni – možda je vrijeme da okrenete novi list. Riješite ovaj test i konačno saznajte: je li vaš mali Maupassant?
Dok započinjem ovaj tekst, imam osjećaj kako je pisanje o kolumnama Jelene Veljače pomalo zastarjelo. Medijski hype oko Jelene Veljače kojem smo svjedočili prije nekoliko godina prilično se ispuhao i danas Veljača više nije meta raznovrsnih kritika. Međutim, to ne znači kako je Veljača nestala s medijske scene i iz javnog diskursa. Ona nije bila “zvijezda za jedan dan” koja je, nakon kratkog perioda “medijske slave”, iščeznula sa scene.
Roman Sashe Grey Klub Juliette (Mozaik knjiga, 2014) promašaj je godine. Riječ je o prvijencu koji je neuspješno pokušao kapitalizirati predrasudu da je svako književno djelo koje tematizira seks (bilo erotski bilo pornografski) automatski avangardno i politički subverzivno, čak i ako je loše napisano. Sličnu smo situaciju imali prije nekoliko godina kad se pojavio bestseler televizijske voditeljice Charlotte Roche Vlažne zone (Naklada Zadro, 2009) u kojem je autorica afirmativno pisala o hemoroidima, masturbiranju i smegmi, zbog čega je roman odmah proglašen feminističkim, iako to uopće nije bio.
Clueless
Status koji menstruacija uživa kako (pop) kulturno, tako i u kontekstu svakodnevice suštinski je ambivalentan. Više ili manje jednostavno biološko iskustvo većine žena na taj način u društveno-kulturnom smislu postaje mjesto nelagode i zazora, koje, donekle paradoksalno, operira u međusobno komplicirano isprepletenim terminima nevidljivosti, komike i horora. Inzistiranje na „nevidljivosti“ menstrualnog ciklusa, odnosno njegovo potiskivanje kao nečega neprimjerenog i neugodnog najjasnije je vidljivo u svakodnevnom govoru, tj. govornim figurama koje (žene) upotrebljavaju pri njegovom imenovanju.
Upozorenje: sadrži spoilere!
Tamo negdje početkom ove godine, kada je serija True Detective prašila televizijskim prostorom, mnogi njeni fanovi istodobno su gledali drugu sezonu američke verzije House of Cards. Budući da je riječ o Netflixovom serijalu čije se epizode ne prikazuju na tjednoj bazi, već je cijelu sezonu moguće pogledati online u komadu, House of Cards kao stvoren je za one kojima slobodno vrijeme dopušta da pogledaju i po nekoliko nastavka dnevno. No unatoč brojim preporukama, postojanje ove serije ignorirala sam sve dok me nije obrlatila jedna osoba iz kulturnjačkih krugova. A onda je uslijedilo razočaranje.
Getrude Stein 1922. je godine u pjesmi „Sacred Emily“ napisala slavnu rečenicu „Ruža je ruža je ruža je ruža“. Objašnjavajući kasnije značenje tog stiha, Stein je rekla da nakon stotina godina i tisuća pjesama jezik više nije bio nov, kao u vrijeme Chaucera i Homera, i mnoge su se riječi toliko ispraznile da u njima nije ostalo nikakvog poetskog naboja, nikakvog uzbuđenja, zbog čega je teško biti pjesnik u modernom vremenu. „Nisam budala“, rekla je Stein, „znam da u životu obično ne idemo okolo govoreći „… je … je … je … je….“ (…), ali mislim da je u tom stihu ruža u engleskoj poeziji prvi put crvena u stotinu godina“.
