Šutnja i osjećaji

Svima je vjerojatno dobro poznat jedan od ključnih sastojaka sapunica, ali i brojnih drugih narativnih žanrova: prešućivanje koje dovodi do tragičnog nesporazuma, razdvajanja protagonist(kinj)a koje, ovisno o žanru, može poslužiti tek kao privremena retardacija radnje ili se uspostaviti kao stalna i rezultirati najokrutnijim oblikom patnje. Izluđujući trenutak zadržavanja za sebe ključnih informacija ili osjećaja najčešće je rezultat drugog tragičnog nesporazuma – nečega što je protagonist/kinja vidjela ili čula, a što ne mora odgovarati pravom stanju stvari – i redovito je začinjen dugotrajnim kadrom krupnog plana lica protagonista iz kojih gledatelj/ica može iščitati sve ono što se osjeća, ali ne i izgovara, odnosno jasnu vizualnu naznaku budućih nevolja.1

Iako se kao ključna karakteristika sapunice i melodrame uvijek iznova ističe (i ismijava) izrazita, prenaglašena, a samim time neuvjerljiva i sladunjava emocionalnost, ono što se osjeća u njima zapravo se daleko češće prešućuje nego li iskazuje. Erupcije srcedrapateljnih objava bezvremenske ljubavi oskudan su začin svjetovima u kojima se ustraje na emocionalnoj zadršci i koji počivaju ili na neprestanoj buci u komunikacijskom kanalu ili na potpunoj tišini. Konačna pobjeda ljubavi zapravo je pobjeda mogućnosti izravnog izražavanja onoga što se osjeća, odnosno uvjerenja kako je osjećaje moguće pravocrtno, jasno i potpuno izraziti te (u skladu s impliciranim podrazumijevanjem kako zaljubljeni par živi sretno do kraja života) kako je kanal međusobnog razumijevanja moguće ostaviti otvorenim zauvijek. Ista je vrsta (emocionalnog) prešućivanja prisutna i u drugim oblicima međuljudskih odnosa u fokusu sapunice i melodrame – prijateljstvima i obiteljskim vezama širem smislu.

THIS IS US -- "The Game Plan" Episode 105 -- Pictured: (l-r) Mandy Moore as Rebecca, Milo Ventimiglia as Jack -- (Photo by: Ron Batzdorff/NBC)

Odgledavši prvu epizodu This Is Us isprva nisam mogla staviti prst na ono što mi s trenutnom NBC-ijevom perjanicom nije sjedalo na pravo mjesto. Gledanju sam pristupila s visokim očekivanjima jer ako je itko percipirana idealna publika ove serije, onda sam to ja – disfunkcionalne obitelji, zamršeni međuljudski odnosi, roditelji i djeca, hiperemocionalnost začinjena potocima suza i s po barem dvije epifanije dnevno – dajte mi sve i još tri puta toliko. Pa ipak, nešto me u zgodama i nezgodama obitelji Pearson sprječavalo da uronim u ugodni i dobro mi znani ocean ekstremne zasićenosti emocijama, ostavljajući me u položaju donekle zainteresirane ali ne i emocionalno angažirane promatračice na obali. Tek mi je nakon nekog vremena postalo jasno što je to što mi je nedostajalo: napetost praznih mjesta, težina neizgovorenog, melodrama prešućivanja.

Čitav život moja mama iz mene pokušava izvući ono što osjećam. Razgovaraj sa mnom, odzvanjalo je od početaka puberteta, kroz moje dvadesete, pa sve do trenutnih ranih tridesetih kada i dalje zdvaja nad činjenicom da s njom ne razgovaram, ili barem ne onoliko koliko bi ona to željela. Reci nešto!, vikala bi za gotovo svake naše svađe, frustrirana činjenicom da na ono što mi zamjera ili što je u vezi sa mnom brine rijetko ili nikada dobiva ikakvu suvislu repliku. A ja joj nisam mogla objasniti da moja sustavna šutnja ne znači da mi nije stalo ili da je namjerno želim povrijediti ignoriranjem, već je rezultat paralizirajuće nesposobnosti da ono što osjećam trenutačno prevedem u riječi. Šutnja je strategija za kojom redovito (i ne samo s mamom) posežem u trenutcima emocionalne napetosti, i to iz dvaju razloga: zbog dubokog nepovjerenja prema svojoj sposobnosti da ono što i kako osjećam precizno prevedem u riječi, time čineći sve svoje verbalizirane poruke manjkavima i osuđenima na pogrešno tumačenje, te istovremeno strah kako ću, ako počnem govoriti, reći previše, zarezati preduboko, riječima svojih osjećaja skrhati tuđe. Moja je šutnja strategija zaštite i od nerazumijevanja i od pretjeranog a neželjenog razumijevanja.

Kada sam nedavno, s gotovo desetogodišnjim odmakom, iščitavala prepisku s bivšim dečkom, zgrozilo me mnogošto: moja mladenačka glupost i pretencioznost, to koliko sam se loše osjećala u vezi sa sobom i svime oko sebe, moja užasna sebičnost, ali ponajviše količina (moje) pasivne agresije u našoj komunikaciji. A pomalo mi je i slomilo srce to repetitivno, uzaludno trčanje za vlastitim repom, ti beskrajno ponavljajući razgovori u kojima sam mu ponovno i ponovno pokušavala objasniti kako se osjećam (loše), ta opsesivna želja da on to shvati (zaista shvati), to trajno razočaranje njime (jer ne shvaća zaista) i sobom (jer ga na to nikako ne mogu natjerati, jer ni meni nikako ne uspijeva uhvatiti tu čistu esenciju vlastitih osjećaja i zatvoriti ih u riječi i rečenice tako jasne da nikakav nesporazum neće biti moguć). Ma koliko se on trudio pokazati mi da shvaća, ja mu nisam vjerovala, upravo zato što nisam vjerovala ni vlastitoj sposobnosti da ono što osjećam točno i baš tako prenesem u riječi.

U kritičkom osvrtu na Vultureu Jan Chaney This Is Us zamjera ono što naziva „sigurnim progresivizmom“, ističući kako u bavljenju izazovnim temama poput rase, seksualnosti, ovisnosti i problematike posvajanja serija previše igra na sigurno. Napetost koja proizlazi iz suočavanja likova sa svakom novom prijepornom situacijom nestaje isuviše lako, konflikti između članova obitelji rješavaju se prije nego li su se uopće zahuktali, bez neizrečenoga i poluizrečenoga, bez zakukuljenog nezadovoljstva koje hibernirajući čeka svoju priliku da se pretvori u silu koja ruši sve pred sobom. Iako čitava premisa serije počiva na disfunkcionalnosti obiteljskih odnosa, navedena je disfunkcionalnost tek deklarativna i dekorativna, jer je mahom trenutna, neproblematična i neproblematizirana. Nema prešućivanja. Čak i točke narativne napetosti koje ispod površine kuhaju godinama (tajni susreti Rebecce i Williama, Randallova biološkog oca, Randallovo i Kevinovo rivalstvo i otuđenost) više se prepričavaju nego istinski pokazuju, zajedno sa svojim prelakim i prečistim rješenjima. Ne samo što nitko od Pearsonovih nema problema s izražavanjem onoga što misli i osjeća već je ono što se osjeća i ono što se govori u savršenoj korelaciji. Diskurs ljubavi, povrijeđenosti, straha i potrebe toliko je savršeno ugođen i monolitan da čitavo vrijeme balansira na rubu vlastite parodije te ono što je koncipirano s ciljem izazivanja najintenzivnijih gledateljskih emocija zbog očite artificijelnosti ne uspijeva izazvati nikakve osjećaje. Zamjerka koju Cheney upućuje seriji mogla bi se definirati i kao nedovoljna politiziranost osjećaja kojima se u njoj tako velikodušno barata, isključiva percepcija emocija kao internaliziranih i čistih, neobojenih društvenim i kulturalnim praksama,2 bez inzistiranja na nelagodi prešućenoga i zazoru (od) nejasnoga koje bi, doduše, nagrizlo učinak instant-katarze kakvu zagovara autor serije Dan Fogelman i od This Is Us napravilo sasvim drugu vrstu serije.

rs_1024x759-161122074609-1024.this-is-us-thanksgiving-2.ch.112216

U srednjoj školi i na fakultetu nisam se bojala ulaziti u verbalne okršaje oko suprotstavljenih uvjerenja s članovima svoje obitelji. Štoviše, ponekad bih jedva čekala da na red dođe neka od aktualnih političkih kontroverzija kako bih mogla glasno i ljutito izraziti svoje mišljenje. Uvelike mi je pomagalo to što su žučne rasprave, urlanje i demonstrativni odlasci iz prostorija u mojoj obitelji oduvijek bili legitiman način komunikacije, mnogo više performans nego ozbiljne provalije u našim međusobnim odnosima. Uvijek smo se voljeli i uvijek smo se derali.3 Međutim, s protokom godina primijetila sam kako sve više zazirem od takve vrste rasprava i sve se češće povlačim u šutnju. Paradoksalno, moje povlačenje nije uzrokovano manjkom interesa ili strasti – upravo suprotno, čini mi se kako tek sada zaista razumijem koliko su mi moja načela važna i koliko je potrebno za njih se boriti. Vjerujem da to mogu pripisati i onoj istančanoj gorčini (pre)poznavanja svijeta kakvo dolazi s godinama – dok sam bila mlađa, smatrala sam kako su stvari (svijet, Hrvatska, društvo, „sustav“) loše, ali također sam bila puna optimizma, uvjerena u to kako je pomak na bolje ne samo moguć, već i neminovan. A osim toga, ma koliko se tada smatrala borbenom i strastvenom oko onoga u što sam vjerovala, tek sada vidim koliko me to zapravo malo istinski doticalo, koliko je manje toga bilo na kocki, što vrlo vjerojatno govori i o značajnoj razini vlastite privilegiranosti koje tada nisam bila svjesna. Danas su moja uvjerenja osobna do kostiju, i u svakom ih trenutku mogu osjetiti u(z) sebe/i, kao bol u želucu koja se javlja svaki put kada otvorim novine ili upalim televiziju, kao ledenu paralizu koja me obuzme kada netko u mojoj blizini nonšalantno dobaci neku homofobnu, seksističku, ksenofobnu opasku, kao oblak tjeskobe koji se skupi oko mene svaki put kada pomislim na sve načine na koje će se ono u što vjerujem, i što želim prenijeti svojoj djeci, sukobiti s onime što će čuti u školi, od prijatelj(ic)a, i naposljetku, od drugih članova naše obitelji.

Gotovo da nisam ni primijetila kako su se s vremenom moje strategije prema nadilaženju ideoloških nesuglasica u mojoj obitelji promijenile: žučne rasprave zamijenila sam hinjenim ignoriranjem (pravim se da ne slušam ili da me ne zanima o čemu se govori dok mi se istovremeno stvara čir na želucu), zaokupljanjem nekom drugom, odjednom presudnom aktivnošću, započinjanjem razgovora o nekoj sigurnoj temi s nekom drugom osobom. Ne znam si čak ni suvislo objasniti tu samonametnutu, sada već godinama taloženu šutnju. Šutim li jer sam jednostavno preumorna za svađe pa se odlučujem za liniju manjeg otpora? Šutim li jer znam da ništa što kažem neće promijeniti njihova mišljenja, baš kao što ništa što će oni/e reći neće promijeniti moje? Šutim li zato što su moja ideološka opredjeljenja nepoželjna devijacija koja uzrokuje nelagodu i šumove i pucanje komunikacijskih veza? Šutim li zato što ih volim i ne želim naše nedjeljne ručkove, naše ljetne praznike i proslave rođendana opteretiti preokretanjem kamenja ispod kojega će ispuzati neugodne, nevesele stvari? A tu je i gotovo neizbježni sastojak pristojnosti u trenutcima emocionalne (i ine) nelagode, kao i osjećaj „susramlja“ koji u izvrsnom komentaru na Mašin tekst opisuje Iva Radat: „emocije su (…) zarazne, prenose se pogledom i zrakom“, izazvati posramljenost drugoga „značilo bi svojem bijesu i poniženosti pribrati i njegov sram, njegovu nelagodu“; pišući o mučnom trenutku u kojemu se trebala odlučiti hoće li i kako reagirati na rasističku opasku koja joj je bila upućena za vrijeme obiteljskog okupljanja, Nicole Chang navodi spoznaju/dužnost kako je ona „jedina koja može osigurati da se svi i dalje nastave dobro zabavljati.“

Sigurna sam da barem djelomično šutim i zato što se bojim da neću moći dovoljno dobro verbalizirati ono što osjećam, da će moje preobilje emocija onemogućiti razumnu diskusiju. U vrijednosti koje vjerujem vjerujem strastveno i zato moj govor o tome ne može biti drugo nego ostrašćen, šav koji čvrsto povezuje moje političko s mojim osobnim i koji bi označavao prelazak fiktivne granice između „apstrakcije“ naših suprotstavljenih vrijednosti i „realnosti“ naše obiteljske ljubavi. Značilo bi priznati kako su stvari u koje vjerujemo duboko osobne i kako nužno moraju utjecati i na sve ono drugo između nas, kako to što se volimo „jer smo obitelj“ možda ne bi trebalo biti dovoljno jer se zapravo volimo sa zadrškom, jer se pravimo da stvari koje vriju ispod onih o kojima razgovaramo ne postoje. Svjesna sam kako moja šutnja uvijek u sebi nosi potencijalnu moć destrukcije koju najčešće propuštam sručiti na mizanscenu oko obiteljskog stola; svjesna sam i grizem se i zbog vlastite privilegiranosti koja mi omogućava da sigurno skliznem u sve one obrasce koji su, prema većinskom viđenju svijeta, na mojoj strani – svoju heteroseksualnost, svoj brak, svoje majčinstvo – a koja članovima moje obitelji omogućuje da lakše ignoriraju ono što osjećam a ne izgovaram. Svjesna sam luksuza svoje šutnje.

this-is-us5

Osnovne su premise This Is Us, kao i vjerojatno svake druge serije sličnog tipa o obitelji ikada snimljene, sljedeće: 1. obitelj je, usprkos povremenim trzavicama, najdragocjenija stvar na svijetu, a ljubav koju njezini članovi osjećaju jedni prema drugima važnošću nadilazi svaki oblik neslaganja i nerazumijevanja; 2. nema toga što se ne može riješiti otvorenim razgovorom. Uspostavljanje obiteljske harmonije temelji se na izvlačenju stvari na čistac, potpunoj otvorenosti i neprestanom, neumornom verbaliziranju onoga što se osjeća i to uvijek na pravi, trajnih nesporazuma lišen način. Uporište naizgled bezgraničnog, a ujedno i suštinski manjkavog idealizma narativa poput This Is Us stoga je trostruk: moguće je točno prenijeti ono što osjećamo onima za koje želimo da to znaju, moguće je da nas oni u potpunosti razumiju i, što je najvažnije, takva će vrsta razumijevanja isključivo unaprijediti naš odnos. Slika obitelji koju This Is Us i slične serije koje bi se mogle svrstati u podžanr obiteljske melodrame projiciraju suštinski je konzervativna (usprkos „atipičnosti“ Pearsonovih) zbog uvjerenja kako je emocionalni kapital koji se u obitelji proizvodi dominantno lišen lakuna i nestabilnosti, jer dubina (pozitivnih) osjećaja između njezinih članova beziznimno poražava i/li neutralizira mogućnost nerazumijevanja. Obitelj se idealistički pozicionira isključivo kao prostor emocionalne slobode, dok se ignorira njezin potencijal da, počesto zahvaljujući upravo emocionalnim manipulacijama, previranjima i potiskivanjem, postane zatvor.

„Meni je baš drago što me ti voliš“, rekao mi je nedavno moj stariji sin. Nakon prvobitne ganutosti, zamislila sam se nad njegovom rečenicom. Bih li njezinu nježnu začudnost trebala pripisati isključivo povremeno toliko čudesnim i očuđujućim odabirima koje u jeziku vrše malena djeca? Ili bih je trebala shvatiti kao signal za to kako nas dvoje polako prestajemo govoriti onime što, vjerojatno podcjenjivački, smatram pravocrtnim jezikom, jednostavnim i istinitim te lišenim mogućnostima za zbrku i nerazumijevanje (Žao mi je. Oprosti. Volim te.)? Svakako me podsjetilo kako stvari koje moje dijete čuje i pokušava razumjeti svakim danom postaju sve složenije i kako će pitanja koja mu bude upućivao postajati sve teža i kompliciranija. Podsjetilo me i na to kako se brzo sužava onaj vremenski prozor u kojemu mogu računati na njegovu bezuvjetnu ljubav i na to da mi bez zadrške govori što osjeća. Znam da ću se brže nego što mislim suočiti s prazninama u našoj komunikaciji, da često nećemo htjeti čuti ono što jedno drugome želimo reći, da će se bezbroj stvari koje bude čuo od prijatelja, u školi, u našoj obitelji, kositi s onime u što ja duboko vjerujem i jednako duboko osjećam, a što bih ga željela naučiti. Da je zato važno da čuje i moj glas, da ponovno počnem govoriti o onome što mislim i osjećam, pa i ako se radi o osjećajima koji nas i naše najdraže razdvajaju, a ne spajaju.

 

  1. U turskim i indijskim sapunicama, koje su u posljednjem desetljeću zauzele značajan dio televizijske minutaže do tada rezerviran za latinoameričke telenovele, pričanje pogledima ispunjava gotovo jednak dio narativnog tijeka kao i verbalna komunikacija.
  2. A što, primjerice, u knjizi The Cultural Politics of Emotion izvrsno razlaže Sara Ahmed.
  3. Sjećam se kako me cimerica na drugoj godini faksa jednom prilikom pitala zašto uvijek toliko vičem kada pričam, a ja sam se iznenadila jer nikada nisam primjećivala ništa neobično u visini svoga tona.
Komentari
  1. Lili
Feministički pristupi prevođenju
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Chat of Thrones (S07 E07)
Chat of Thrones (S07 E06)
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva