Amalia Ulman, “The Bling Ring” i simulacija životnog stila

Utemeljen na istinitim događajima iz 2008. i 2009. godine, film The Bling Ring redateljice Sofije Coppole snimljen 2013. prikazuje skupinu tinejdžera koji odluče, motivirani željom da pripadaju velebnom kultu hollywoodskih celebrityja, provaliti u kuće nekih od najbogatijih i žutom tisku najpodložnijih zvijezda Los Angelesa te ukrasti odjeću i nakit u vrijednosti od 3 milijuna dolara. Jedan od najintrigantnijih likova u filmu zasigurno je djevojka imena Nicki, čiji je karakter izgrađen na osnovi identiteta Alexis Neiers, u izvedbi britanske glumice Emme Watson.

S druge strane, svjesna potrebe mladih ljudi da se prikazuju najzanimljivijima, najautentičnijima i najbogatijima iskustvom novog doba, Amalia Ulman, mlada umjetnica rodom iz Argentine, započela je svoj Instagram projekt Excellences & Perfections 2014. godine, kada je stvorila novu Amaliju Ulman, djevojku „poput Mirande Kerr“, koja živi zdravo, jede zdravo, voli jogu, nosi brendiranu odjeću, odsjeda u luksuznim hotelima; još jednu slavoljubivu glumicu i manekenku koja teži usponu na društvenoj ljestvici kroz strukturu društvenih mreža, ali opet ne glupavu ni suviše zainteresiranu za razmišljanje o idejama, nego osobu za koju bismo mogli iskoristiti termin Virgine Woolf: middlebrow. Umjetnica, ne personality, Amalia Ulman za potrebe svog performansa odselila se u Los Angeles i provodila vrijeme u luksuznim hotelima za čije se financiranje pobrinula ranije radeći kao eskort djevojka. Pisati o ovim karakterima i/ili osobama zapravo znači pokušati dati odgovor na pitanje koje je postavila i sama Amalia Ulman: konzumiramo li mi stvari ili stvari konzumiraju nas?

Instagram Amalije Ulman

Jean Baudrillard na početku svog eseja Potrošačko društvo piše: „Strogo govoreći, imućni ljudi više nisu okruženi drugim ljudima, kao što su bili u prošlosti, nego objektima.“¹ Naše su potrebe podložne beskonačnom umnažanju i njihovo zadovoljenje moguće je kroz konzumaciju bezbroj usluga koje se na tržištu nude, usluga koje biramo prema odabranom načinu života i ukusu. Gilles Lipovetsky u svojem djelu Paradoksalna sreća pak kaže: „Hiperpotrošač više ne žudi za materijalnim blagostanjem, nego se pojavljuje kao eksponencijalan tražitelj psihičkog komfora, unutarnjeg sklada i subjektivnog razvoja, o čemu svjedoči cvjetanje tehnika proizašlih iz Razvoja osobnosti, kao i uspjeh orijentalnih mudrosti, novih duhovnosti, vodiča sreće i mudrosti. Materijalizam prvog potrošačkog društva izašao je iz mode: svjedoci smo širenja tržišta duše i njezine preobrazbe, ravnoteže i samopoštovanja, dok istodobno bujaju lijekovi sreće.“² Osviješteni potrošač shvaća neumjerenost tržišta, no nalazi se u poziciji u kojoj, i kad bi želio birati najautentičniji život, taj život uopće ne bi bio autentičan jer je kapitalistički sustav hipertrofirao do te mjere da je nezamislivo iščupati ga iz funkcioniranja društva.³

Filozofija mnogih mladih ljudi izvire iz životnog mota koji se često vidi u opisima fotografija na društvenim medijima: Work hard, play hard. Taj moto govori o prihvaćanju uloge konkurenta na tržištu i natjecateljskom duhu mladih radnika, ali i o ulozi slobodnog vremena u koje se ulaže zarađen novac. Marketinški stručnjaci počeli su svoje ideje usmjeravati prema iskustvenim mogućnostima proizvoda ili destinacija. Osobe velikog potrošačkog apetita imaju široku lepezu iz koje mogu izabrati iskustvo koje bi najviše željeli uramiti na zidu svog Facebook profila, jer kao što sad već ustaljena uzrečica kaže: „Ako se nije objavilo na Facebooku, nije se ni dogodilo.“

“The Bling Ring”

Lipovetsky tako piše: „Više nije toliko riječ o isticanju vanjskog znaka bogatstva ili uspjeha, koliko o stvaranju ugodne i estetske životne sredine ‘koja nam nalikuje’ – personalizirano i prijateljsko gnijezdo.“⁴ Doživljaji u takvom potrošaču brzo blijede i moraju se istog trena nadoknađivati novim senzacijama kojima pojedinac oživljava svoje ja. U nastavku Lipovetsky piše: „Nema gubitka putokaza i miješanja stvarnosti i iluzije: samo očaranost koja proizlazi iz viška spektakularnog i obilja efekata, divljenje pred hipertrofijom obmana, užitak vezan uz stvaran svijet koji u potpunosti strukturiran od imaginarnog ukida stege realnog u samom vremenu potrošnje. Opojno opuštanje u kojem se zabavlja vjerovanjem da je lažno postalo istinskim, da je drugdje ovdje, da nekoć zamjenjuje sada.“⁵

Jezik i struktura društvenih mreža poput Facebooka i Instagrama dopuštaju svojim korisnicima da o sebi izgrade sliku kakvu god žele, uz određena pravila cenzure. Polje mogućnosti predstavljanja nevjerojatno je široko, ali se ipak profiliraju određeni tipovi persona čije objave fotografija ili tekstova dobivaju najviše srca ili palčeva gore. Jedan od takvih tipova profila uočila je i Amalia Ulman koja je, prije nego što je odlučila konkretizirati svoju ideju na Instagram profilu, proučavala najpopularnije djevojke na toj društvenoj mreži, koje su nazivane sugar babies i ghetto girls. Iskoristila je način njihovog izražavanja na internetu, koncept njihovih hashtagova i selfija da stekne što više followera, čiji je broj u nekom trenutku dostigao čak preko 72 000. U intervjuu za Dazed Magazine izjavila je kako joj je prijateljica spomenula da neka njezina poznanica odlazi u luksuzne hotele i tamo se fotografira jer je puno bolje u pozadini imati dotjeran interijer nego običnu spavaću sobu, jer to prolazi na Facebooku, jer je to novi kapital. Kako bi prikazala fotografiju kao označitelja društvene klase i tog novog kulturnog kapitala koji se reflektira u selfijima, njezin je lik pratio određen narativ:

„Provincijalka se preseli u veliki grad, želi biti model, želi novac, prekine sa svojim dečkom iz srednje škole, želi promijeniti cijeli životni stil, uživa biti sama, ostane bez novaca jer nema posao, jer je previše opijena vlastitim narcizmom, odlazi na dogovorene spojeve s muškarcima, nađe sugar daddyja, postane depresivna, često se drogira, napravi plastičnu operaciju povećanja grudi jer ju sugar daddy čini nesigurnom u sebe, sugar daddy plati operaciju, ona doživljava slom, želi se iskupiti za sve, ispričava se, glupa plavuša postaje brineta i vrati se kući. Vjerojatno odlazi na rehabilitaciju, a onda se u primiri obiteljskoj kući.“

Od svibnja do kolovoza, fikcionalna Amalia Ulman na svoj je Instagram profil stavljala dopadljive fotografije svoje svježe dotjerane manikure, selfije iz spa centra, romantične fotografije s dečkom i onu najzapaženiju, fotografiju nakon operacije grudi ispod koje napisala:

Im safe n happy !! Soz for nsfw material and #frankenboob lol lookin forward to take bandages off; i really wanna help all girls out there considerin ba, really worth the pain lol keepin a diary in my fb.

Jezik je specifičan za društvene mreže, naročito za Instagram gdje je važno pokazati pozitivne misli uz fotografiju na kojoj se očigledno zabavljaš i odlično izgledaš. Tako je Ulman ispod fotografije na kojoj je u gaćicama i kratkoj majici s natpisom Love napisala:

ive realised that ive been reducin my worth by being self destructive. no more smoking, bad eatin or bad thoughts, i can still follow my desires without givin into every whim. #no #excuses #workout #strongisthenewskinny

Ispod fotografije na kojoj se prvi put pojavljuje s obojanom kosom u tamniju boju, napisala je:

ok done bak to #natural cuz im sick of ppl thinkin im dumb cos of blond hair.,,,, srsly ppl stop hatin !!how u like me now???

Ulman očigledno fotografijama i njihovim opisima želi komentirati reprezentaciju i manipulaciju ženskog tijela na društvenim mrežama. I muškarci i žene fabriciraju fotografije putem kojih se prezentiraju drugačijima nego što zbilja jesu, ali iza fabriciranih fotografija žena i njihovog tijela stoji mnogo više rada na izgledu tijela, kose, šminke, odjeće, svjetla… Sama je umjetnica utrošila sate i sate rada na vlastitom tijelu vježbajući ples na šipci kako bi dostigla ideal lijepe figure. No nije stvar samo u fizičkom izgledu, nego i u heteronormativnim stereotipima koje nam pružaju popularne romantične komedije. Ulman kritizira takav stav koji se često zauzima prema ženama bez bračnih ili partnerskih odnosa, a koji je pun sažaljenja i proizlazi iz uvjerenja da muškarac treba spasiti ženu i postati njezinim doživotnim zaštitnikom, dok je nasuprot njemu žena krhko biće kojoj je to potrebno.

Zanimljiva je također i činjenica da je velik broj ljudi, nakon što im je obznanjeno da su sve prijašnje objave fotografija zapravo internetski performans, nastavio vjerovati da su one istinit prikaz života kakav vodi Amalia Ulman. Baudrillard u eseju Simulacija i zbilja piše: „Pretvarati se znači glumiti da nemaš ono što imaš. Simulirati znači glumiti da imaš ono što nemaš. Jedan podrazumijeva prisustvo, drugi odsustvo. Ali stvar je nešto kompliciranija, jer simulirati ne znači jednostavno prerušavati se (…). Dakle, glumiti ili pretvarati se znači ostavljati princip zbilje netaknutim: razlika je uvijek jasna, samo je zamaskirana; dok simulacija prijeti razlikovanju ‘istinitog’ od ‘lažnog’, ‘zbiljskog’ od ‘zamišljenog’.“⁶ Ulman je izvrsno iskoristila mogućnosti društvene mreže kako bi izvela simulaciju dopadljivosti fotografija i samim time pokazala simulacijsku narav društvenih mreža i opasnosti takve naravi.

Nije neobično što je Ulman smatrala da se za potrebe realizacije svog projekta mora preseliti u SAD, a pogotovo nije začudno što je izbor grada pao na Los Angeles. Za Los Angeles više se ne može reći da je Grad anđela, osim ako ti anđeli nisu celebrityji koji su se spustili među smrtnike kako bi propovijedali politiku konzumerizma i lifestylea. U tom slučaju Los Angeles nije toliko grad velevažnih zvijezda o čijim životima imamo prilike čitati na svakom koraku, već grad svih onih siromaha koji pokušavaju dostići taj status. Siromaha uvjetno rečeno, jer ako promotrimo financijske mogućnosti maloljetnika iz skupine kradljivaca u filmu The Bling Ring, možemo uočiti da se u kriminalne aktivnosti nisu upuštali zbog uvjeta u kojima su živjeli.

Dapače, svi potječu iz dobrostojećih obitelji, a neki su i školovani kod kuće. U filmu The Bling Ring Marc u intervjuu kaže: „Mislim da smo samo htjeli biti dio lifestylea. Lifestylea koji svi nekako žele.“ Tinejdžeri iz losanđeleskog Valleyja odlučili su nakon mnogih večeri provedenih u klubovima u koje su dolazile poznate osobe poput Paris Hilton i Leonarda DiCaprija iskusiti još neisprobanu senzaciju provaljivanja u domove takvih zvijezda te ukrasti njihovu odjeću i nakit. U Marcovim pokušajima da odgovori Rebeccu od nauma da pljačkaju kuće, ona mu odbrusi: „U L.A.-u smo. Nemoj biti takva mala kuja.“ Možda odgovor na pitanje zašto su se odlučili na taj pothvat ne leži toliko u vrijednosti robe, već u činjenici da su ti predmeti bili izbor njihovih vlasnika i tako postali njihovim personaliziranim objektima koji su se pojavljivali u časopisima jednako često kao i njihovi vlasnici. Opsesija više nije bila posjedovati predmet nalik onom koji imaju Lindsay Lohan ili Orlando Bloom, već posjedovati točno taj predmet.

Homeschooling u filmu “The Bling Ring”

U filmu Sofije Coppole intrigantno je gledati lik Nicki i njezine dvije sestre Sam i Emily tijekom njihove svakodnevne lekcije koju im drži majka Laurie. Obrazovanje im se temelji na raširenoj i vrlo popularnoj knjizi New Age filozofije Tajna čija autorica Rhonda Byrne tvrdi da se vizualizacijom mogu dobiti sve stvari koje poželiš. Laurie s djevojkama izrađuje plakate poznatih osoba koji su dobri primjeri kako voditi kvalitetan život, među kojima se nalazi i Angelina Jolie, a kada ih pita kojim karakteristikama glumice se dive, one odgovaraju: njezinom mužu i dobrom tijelu.

Nicki ne preuzima odgovornost za svoje postupke, čak ni kad joj dokažu provalu videom s nadzorne kamere i pronalaskom ukradenih stvari u sobi. U stilu svojih uzora Lindsay Lohan i Paris Hilton, ona na suđenje dolazi u odjevnoj kombinaciji koju je unaprijed smišljala, s predimenzioniranim naočalama na licu i drhtavim glasom. Ne libi se dati ni izjavu za medije: „Čvrsto vjerujem u Karmu i mislim da je ova situacija privučena u moj život kao velika lekcija da bih mogla rasti kao spiritualno ljudsko biće. Želim voditi veliku humanitarnu organizaciju. Želim voditi državu jednog dana.“ Zvučeći kao prava celebrity, Nicki i dalje gaji potrebu za slavom. U intervjuu koji daje nakon odsluženih trideset dana zatvorske kazne, novinar ju pita o situaciji u ćeliji koju dijeli s Lindsay Lohan, a Nicki odgovara: „Čula sam je kako plače prvog dana što je jako teško kada pokušavate biti jaki. Ja sam se samo držala po strani i pokušavala izgurati kroz dan. Teško je kada vas bude u pet i trideset ujutro. Ona je mogla zadržati ekstenzije u kosi (…), ali bila je u narančastom kao i svi mi.“ Ni tada ne priznaje krivnju i poručuje gledateljima da prate njezinu internetsku stranicu.

Nicki iskorištava medijske postupke i pretvara ih u sredstvo svojih želja – a upravo u tome leži ironija: mediji su ti zbog kojih je postala grabežljiva za zvjezdanim lifestyleom, zbog kojeg je krala, zbog čega se pojavila u medijima, koji joj mogu pružiti željeni životni stil. Čini se da se uzroci i posljedice naprosto spajaju u krug koji se pakleno vrti bez prestanka, na jednak način na koji opstaje grad iz kojeg su se rodili i mediji i zvijezde i pokretne slike.

Moje je prvo pitanje bilo konzumiramo li mi stvari ili stvari konzumiraju nas. Čini mi se pomalo nesmotrenim tvrditi kako je nemoguće da nas stvari konzumiraju, ali je s druge strane isto tako teško čovjeku u potpunosti uskratiti volju izjavom da mediji kontroliraju svaku našu želju i potrebu.

Alexis Neiers (Nicki) svojim je postupcima sebi osigurala kratku slavu. Pratili su je internetski portali ekvivalenti žutom tisku poput TMZ.com, snimane su reportaže za zabavni program E! koji prikazuje i reality show sestara Kardashian, čak je poslužila i kao vrlo konkretna podloga za dugometražni film. Njezina se simulacija životnog stila nakratko prometnula u sam taj životni stil. Jednako bi se moglo reći i za Amaliu Ulman, koja je ipak u simulaciju krenula iz oprečnih razloga. Ulman također danas daje izjave i intervjue za različite umjetničke časopise i portale, a umjetnička joj je karijera krenula uzbrdo izložbama u renomiranim galerijama u New Yorku i Londonu. Možda pitanje o relacijama konzumacije mora stati u sjenu mnogo važnijeg pitanja: konzumiramo li mi simulaciju i postajemo li kroz tu konzumaciju i sami simulatorima lifestylea?

1. Baudrillard, Jean, Selected Writings, ur. Mark Poster, Stanford University Press, Stanford, 1988, str. 29.
2. Lipovetsky, Gilles, Paradoksalna sreća. Ogled o hiperpotrošačkom društvu, Izdanja Antibarbarus d.o.o., Zagreb, 2008, str. 7.
3. Fisher, Mark, Capitalist Realism. Is there no alternative?, Zero Books, London, 2009.
4. Lipovetsky, str. 27.
5. Lipovetsky, str. 39.
6. Baudrillard, str. 168.