O “pravim” muškarcima
Dok sam čitala o predizbornom sloganu stranke ZA GRAD koji glasi “Pokaži muda”, moram priznati da prva stvar koja mi je pala na pamet nije bio seksizam o kojem je s pravom na Libeli pisala Ana Brakus ili politička promašenost poruke na koju je ukazala Kristina Olujić na H-Alteru. Umjesto toga, razmišljala sam o tome kako olaka upotreba fraze “Pokaži muda” u svakodnevnom životu šteti muškarcima.
“Pokaži muda” ili “imati muda” odnosi se, naravno, na hrabrost ili odvažnost koja je tako predstavljena kao muška karakteristika, nešto što bi muškarci trebali “prirodno” posjedovati. (Cis)seksizam se onda može prepoznati u implicitnoj poruci da su osobe koje “nemaju muda” lišene hrabrosti, pa također isključene iz ove političke poruke. No naše društvo takve poruke o prirodnoj povezanosti muškosti i hrabrosti, snage i čvrstoće svakodnevno upućuje dječacima, mladićima i muškarcima od kojih se očekuje da taj ideal što prije utjelove.
Pokaži muda! Imaš muda? Budi muškarac! Jesi muško?
Ili američke varijante: Grow some balls! Grow a pair! Man up!
Uz jasno isticanje toga kako se ne bi smjeli ponašati: Ponašaš se kao curica! Ne budi pičkica!
Stop acting like a girl! Don’t be a pussy! You’re so gay!
Na taj se način muškarcima odmalena ponavlja poruka da će im pripasti društvena moć ako se konformiraju maskulinom modelu ponašanja, no ako pokažu slabost, kazna će biti strašna. Jer što može biti gore od ženstvenosti? Ženstvenost se predstavlja kao slaba, pasivna, submisivna, ovisna, iracionalna, neraskidivo povezana s privatnom sferom – sve vrijednosti suprotne patrijarhalnom maskulinom idealu snage i aktivnosti u javnoj, političkoj i poslovnoj, domeni.
Don Draper
U tom smislu Julia Serano u knjizi Whipping Girl (2007) govori o dvije međusobno povezane vrste seksizma koje se nalaze u korijenu cisseksizma, transfobije i homofobije. Prva je opozicijski seksizam koji podrazumijeva uvjerenje da su “muško” i “žensko” čvrste i međusobno isključive kategorije, te da svaka uključuje jedinstven skup obilježja, sklonosti, sposobnosti i žudnji koje se nikako ne preklapaju. Drugi je tip seksizma tradicionalni seksizam, odnosno uvjerenje da su muškost i maskulinitet (muževnost) superiorni ženskosti i feminitetu (ženstvenosti), a služi održavanju rodne hijerarhije u patrijarhatu.
Posljedica je isključivanje ili kažnjavanje svih osoba koje ne potpadaju pod tako definirane spolne ili rodne norme te čije postojanje predstavlja prijetnju ideji da su muško i žensko “suprotni” spolovi. To u prvom redu vrijedi za gejeve, lezbijke, biseksualne, interspolne, transrodne i genderqueer osobe koje najsnažnije osjećaju diskriminaciju koja proizlazi iz navedenih uvjerenja. Također, Serano poopćuje zaključak tvrdnjom da ne postoje esencijalne razlike između muškaraca i žena jer za svako rodno pravilo i stereotip postoje iznimke. Ona, međutim, ne pokušava negirati da su biološke razlike stvarne, već tvrdi da socijalizacija uvećava postojeće biološke razlike tako što ne dopušta postojanje spektra rodne raznolikosti. Inzistirajući na postojanju isključivo muškog i ženskog spola koji su međusobno suprotni, socijalizacija umanjuje ili briše sve nijanse, razlike i iznimke. Serano stoga predlaže da se počnemo fokusirati na to kako se te rodne osobine interpretiraju u patrijarhalnom društvu: “Dok su biološke rodne razlike vrlo stvarne, većina konotacija, vrijednosti i pretpostavki koje povezujemo s muškom i ženskom biologijom nisu.”
Socijalizacija nas, dakle, uči da su ženskost i ženstvenost inferiorne muškosti i muževnosti, pa bi u skladu s time fraze “Pokaži muda” i “Budi muško” trebale upozoriti dječake da između njih i djevojčica postoji nepremostiv jaz. Djevojčice smiju plakati jer su slabe, osjetljive i osjećajne, a dječaci ne smiju. Muškarci ne smiju pokazati slabost i strah. Od njih se ne očekuje da budu nježni, dragi, pristojni, otvoreni, zaljubljeni, ranjivi, osjetljivi. Očekuje se da uvijek budu pribrani, jaki, prodorni, racionalni, da kontroliraju stvari. Trebaju biti seksualno iskusni, uvijek i svugdje spremni na seks. Još uvijek postoji društveni, roditeljski i pritisak okoline da se dječaci i mladići moraju baviti sportom, a nerijetko ih se ismijava ako za to nisu talentirani ili ako imaju neke druge, primjerice, umjetničke interese. Zbog uspjeha u školi frendovi će im se rugati. Ako tretiraju svoju djevojku kao osobu, bit će papučari, jadnici, luzeri.
Louie
Nažalost, treba reći da djevojke i žene također sudjeluju u održavanju tih stereotipa. Kao heteroseksualna žena koja je odrastala okružena većinom heteroseksualnim prijateljicama i prijateljima, imala sam prilike čuti priče o vezama u kojima je dečku smetalo što mu je cura uspješnija i inteligentnija, kao i o vezama u kojima je cura ostavila dečka jer je “predobar”. Predobar! Fikcionalan primjer takvog ponašanja nudi epizoda “Bully” humoristične serije Louie u kojoj se Louie nalazi na dosta uspješnom dejtu s jednom ženom dok ih ne počne ometati buka u restoranu. Zamoli grupu starijih tinejdžera da se stišaju, no nakon toga mu prilazi vođa skupine i prijeti da će ga prebiti te traži Louieja da ga moli za milost. Nakon dužeg nelagodnog oklijevanja, Louie to i učini, no njegova sugovornica nije impresionirana. Objašnjava mu da “mentalno” zna da je postupio ispravno, ali da joj je na emocionalnoj, “primalnoj” razini njegovo “poniženje” strašan turn-off. Dok je ovdje žena reagirala iracionalno, na temelju pounutrenih patrijarhalnih normi, u švedskom filmu Turist muž instinktivno spašava sebe (i svoj mobitel) umjesto da pokuša zaštiti djecu od opasnosti snježne lavine. Međutim, stječe se dojam da njegovu suprugu više pogađa to što Tomas negira svoj bijeg od samog bijega. Kriza započinje u trenutku u kojem se Tomas mora suočiti sa značenjem tog čina za svoj identitet supruga, oca, muškarca.
Popularna kultura oduvijek je opsjednuta muškošću i njezinom redefinicijom. U 1990-ima i 2000-ima čitalo se Nicka Hornbyja i Tonyja Parsonsa čiji su likovi pregovarali s maskulinim idealom, istražujući to zastrašujuće područje muško-ženske intimnosti. Muški časopisi pojavili su se i kod nas, a zatim i serije poput, primjerice, Kalifornikacije, Sopranosa i Mad Men. Tony Soprano iznevjerava čitav svoj patrijarhalni svjetonazor kada zatraži psihijatrijsku pomoć zbog napada panike uzrokovanih količinom stresa na “poslu” i nerazriješenim obiteljskim traumama, no tu činjenicu pomno skriva od svojih suradnika jer je svjestan kako bi to utjecalo na njegov status mafijaškog šefa, ali i muškarca. Don Draper pokušava novim identitetom samouvjerenog i uspješnog zavodnika potisnuti nesigurnog, uplašenog Dicka Whitmana, međutim, i najmanji je neuspjeh dovoljan da pukotine u muževnoj fasadi postanu bolno očite.
Čak smo i Jamesa Bonda vidjeli zaljubljenog i starijeg, te mu je dopušteno da pokaže ranjivost zbog emocionalne naklonosti prema svojoj šefici M. Premda su muškarci glavni likovi većine novih kvalitetnih dramskih serija te popularna kultura nudi mnogo raznolikije i bogatije reprezentacije muškaraca nego žena, dominantni modeli muškosti još uvijek su poražavajuće ograničeni: od snažnog superjunaka koji spašava svijet u hollywoodskim blockbusterima do horde muškaraca-dječaka u serijama koje se vječno vrte na RTL2. U takvim serijama, poput Svi vole Raymonda, 2 i pol muškarca, Svijet prema Jimu i Rat u kući, muškarac je redovito prikazan kao još jedno dijete koje žena mora usmjeravati i odgajati, no njihova je nezrelost predstavljena kao simpatična jer se na taj način suprotstavljaju prozaičnoj i ograničavajućoj odrasloj egzistenciji koju predstavljaju njihove očito isfrustrirane supruge.
Tony Soprano
Tretiranje muškaraca kao čudesnih bića koja su u stanju začas riješiti najteže poslovne probleme, ali ne mogu podnijeti spoznaju o tome da se ručak ne kuha sam od sebe, zastupljeno je i u ženskim časopisima, s Cosmopolitanom na čelu. Cosmopolitan, uz proturječne reprezentacije ženskosti, muškost prikazuje na vrlo limitiran način. Ženama se uglavnom savjetuje manipulacija kao glavni pristup muško-ženskim odnosima: muškarca se može navesti da postupa onako kako ti želiš, ali samo ako on toga nije svjestan. Cosmo se, doduše, povremeno u stanju našaliti u vezi s vlastitim kontradiktornim porukama, kao kada kaže da žene od muškaraca traže nemoguće: “Nemoj me tretirati kao dijete, no brini se za mene”; “Nemoj biti šovinist, ali ponašaj se kao muškarac, a ne slabić.” No, što je nekoliko šala u usporedbi s desetljećima serviranja upravo takvih poruka?
Tradiciju Cosma nastavlja velik broj internetskih sajtova poput Elite Daily koji redovito nudi članke o tome što “pravi” muškarci rade i ne rade: A Real Man Doesn’t Hesitate When He Finds The Right Woman, A Real Man Doesn’t Ignore His Woman, But Reminds Her Of His Love, A Real Man Doesn’t Make His Woman Jealous, But Others Jealous Of Her, 8 Reasons Why A Real Man Would Never Cheat On Someone He Truly Loves, Why Being A Real Man Means Taking Responsibility For Your Actions. Ono što očito upada u oči jest koncepcija “pravog” muškarca koja se ovdje upotrebljava u nešto drugačijem smislu od uobičajenog: ovdje je “pravi” muškarac onaj koji ne bježi od svojih osjećaja, ali je i dalje snažan, vjeran, pouzdan i odgovoran. Nisu problematične navedene osobine koliko svako inzistiranje na tome da postoji “pravi” muškarac, odnosno samo jedan, ispravan i poželjan način da se bude muškarac ili da se iskazuje muškost. Ako nas živcira kada se govori o “pravoj” ženi, bez obzira je li riječ o starijim ili novijim stereotipima, onda nas treba smetati i kada se nameće ideja “prave” muškosti, čak i kada se pojavljuje u načelno pozitivnim kampanjama poput “Real Men Don’t Buy Girls” ili “Budi muško”.
Turist
Jamie Utt, pišući na Everyday Feminism, također zagovara napuštanje retorike o “pravim” muškarcima jer ona, kako kaže, u konačnici samo služi učvršćivanju restriktivnih temelja maskuliniteta. Umjesto toga predlaže izgradnju inkluzivnije muškosti koja će pridavati vrijednost ljudima svih rodova u njihovim raznolikim rodnim identitetima i ekspresijama. Dominantni model muškosti, o kojem se u ovom tekstu najviše govorilo, štetan je svima onima koji se na bilo koji, pa i najmanji način, u njega ne mogu ili ne žele uklopiti. Taj je model također dominantno bjelački, cis i heteroseksualan, te stoga u prvom redu isključuje, ali i vrlo doslovno ugrožava, drugačije rasne i spolne, rodne i seksualne identitete. Gej muškarcima se negira muškost, dok su se crni muškarci za vrijeme ropstva u SAD-u, ali i kasnije, nazivali “boy” u pokušaju da im se oduzme status patrijarha te posljedično i njihova muškost. Demaskulinizacija crnih muškaraca o kojoj piše bell hooks u knjizi Ain’t I a Woman? (1981) išla je u smjeru približavanja njihovog položaja ženskom, pri čemu se podrazumijeva da je u patrijarhatu “najgora stvar koja se može dogoditi muškarcu ta da je prisiljen prihvatiti društveni položaj žene”. U suvremenim policijskim ubojstvima crnih dječaka i mladića u SAD-u pak bodu oči rasistički argumenti o nadnaravnoj snazi i otpornosti na metke Michaela Browna, kao i uvjerenje da dvanaestogodišnji dječak izgleda kao odrastao muškarac u slučaju Tamira Ricea.
Potrebna je, dakle, kako piše Utt, transformacija muškosti, nova muškost koja bi bila manje restriktivna, manje nasilna prema drugima i sebi, inkluzivnija prema raznolikim maskulinim i drugim rodnim identitetima. Autor vjeruje da je upravo feminizam ključan za takvu transformaciju muškosti. Feminizam u većini svojih oblika neprijatelja u borbi za jednaka prava muškaraca i žena ne vidi u muškarcima, nego u patrijarhatu. No i feminizam mora snažnije inzistirati na nužnosti zajedničke, savezničke borbe protiv ograničavajućih rodnih normi i uloga, ispresijecanih klasom, rasom i drugim odnosima moći. Nema jednog ispravnog načina da se bude žena i da se iskazuje ženskost/ženstvenost. Nema jednog ispravnog načina da se bude muškarac i da se iskazuje muškost/muževnost. Zato trebamo prestati izgovarati fraze poput “Pokaži muda” i “Budi muško” jer se njima implicira da postoji neka ispravna muškost i da je takva muškost superiornija ženskosti. Tek kada se ženskost više ne bude smatrala inferiornom muškosti, moći ćemo bez straha biti ono što jesmo.
*Naslovna fotografija: Tomas u filmu Turist
Odličan tekst! I sama sam više puta razmišljala o ovom problemu. Mislim da je potrebno osvijestiti da je patrijarhat u svojim standardima i očekivanjima opresivan i prema muškarcima i prema ženama, a pogotovo prema onima koji ne spadaju ni u jednu od te dvije kategorije.
Mislim da je riječ mačizam seksizam, trebalo bi ukinuti i spolove, pa da smo svi “ono”..ono je rodilo. Također seksistički je da žene oblače žensku odjeću a muškarci mušku. Trebala bi postojati isključivo spolno neutralna odjeća.
Jos bolje..potpuno ukinuti odjecu.
Vi ste cure totalno fulali…sto me ne cudi…..”biti musko” nema nikakve veze sa nekakvim pokazivanjem ili nepokazivanjem osjecaja. Kada se muskoj djeci govori “budi musko” onda im se pokusava usaditi svijest da ponekad moraju odraditi neki posao i zrtvovati sami sebe makoliko god bio neugodan po njih same i to bez razmisljanj a sto je upravo suprotno od uvrijezenog misljenja kako se zene ponasaju.
Nije mi jasno…kakav je to posao na koji misliš? Posao koji je neugodan, koji trebaš obaviti bez razmišljanja i žrtvovati sebe. I kakva je to poruka djeci bez obzira na spol?
Izvrstan tekst. Ne pratim pretjerano feminističke portale, ali nedavno sam prateći blog Scotta Aaronsona (američki matematičar/računarac) naišao na postove koji su se ticali negativnog utjecaja patrijarhata na mlade muške znanstvenike i programere. Na što je bio napadnut od strane nekih “feminista” jer je pričao o muškarcima. Navodno su neki feministički portali potom pisali prilično ružne stvari o njemu, uopće ne čitajući što je napisao – a nije ni u jednom dijelu implicirao da patrijarhat ne pogada ili manje pogada žene. (štoviše, pisao je i o tom problemu)
Mislim da se o utjecaju patrijarhata na muškarce treba pisati više, da se takve djetinjaste situacije (“ja više patim pa ti nemaš prava pričati o svojim problemima”) prekinu.
Nije riječ o muškarcima i ženama nego o patrijarhatu. U hr žene izraženo sudjeluju u reprodukciji patrijarhata (za muškarce se to nekako podrazumijeva). Stvar je da je većina žena naučila sudjelovati u tome i koristiti se npr. objektivizacijom vlastitog tijela da bi došle do onog što žele. Drugi načini uključuju ulaganje ekstra napora za doći do rezultata te borbu protiv dominantnih vrijednosti, a svi znamo da voda ne teče uzbrdo. A i ovo sa “predobrim” muškarcima je znakovito. Ljudi nisu racionalni nego emocionalni i žene se ne mogu braniti protiv biologije, čak i kada žele.
Ovako, Mašo, mogli bi o ovome mjesecima, ali za početak jedno jednostavno pitanje: Zašto se za metonimiju muškosti uzimaju upravo muda, a ne, naprimjer, penis, iliti narodski rečeno kurac. Nije li to zanimljivo pitanje?
Gorangutane, kad se žene samoobjektiviziraju to se onda zove spolno osnaživanje (eng. sexual empowerment). Kad muškarci objektiviziraju žene, to se onda zove seksizam. Toliko o ravnopravnosti. Inače, slažem se, zbilja bi mogli malo o biologiji i zašto žene vole muškarce s “mudima”. Pardon, sa stavom.
“Nema jednog ispravnog načina da se bude muškarac i da se iskazuje muškost/muževnost. Zato trebamo prestati izgovarati fraze poput “Pokaži muda” i “Budi muško” jer se njima implicira da postoji neka ispravna muškost i da je takva muškost superiornija ženskosti.”
Hoće li to riješiti išta? Konkretno pod “išta” ovdje mislim na – hoće li butra koja je bila s Louijem na dejtu imati drugačiju emocionalnu reakciju? Je li do one prve emocionalne reakcije došlo zbog socijalizacije/rodnih uloga ili biologije?
Posve je jasno kojeg je spola trol na ovom sajtu. Muskog!
LJSI, naravno da neće ništa riješiti. Na tvoje pitanje Maša, ali i bilo koja druga feministica (makar većina njih), odgovorila bi ti da je uzrok prvo, jer današnje su feministice odgojene na rodnoj teoriji i kulturalnim studijima koji minoriziraju utjecaj bioloških faktora (najradikalniji zagovornici rodne teorije čak ih i posve negiraju suludom relativizacijom). Zato je Mašina interpretacija ove scene potpuno promašena. Ona vjerojatno nije ni svjesna da je upala u interpretativnu kontradikciju. Ako je žena u toj sceni reagirala “primalno”, onda ne može biti riječ o socijalizaciji, jer je “primitivno” prije civilizacije i kulture (u ljudskom smislu); “patrijarhalna” kultura dobrim dijelom ide upravo protiv te “primalnosti” i biologije. Recimo, jedan tipični filmski primjer bili bi Gruntovčani. Što drži Regicu uz Dudeka? Upravo “patrijarhat”. Jer on ide protiv te urođene ženske emocionalnosti. Bez patrijarhata “dudeki” nemaju šanse i otuda sva poplava takvih seksualnih i emocionalnih luzera u npr. američkoj popularnoj kulturi, kao i žena kojima nije jasno što se to događa, jer on “iako je dobar”, ne pali ju. Druga veliki promašaj je stalno isticanje toga da u “patrijarhatu” nema višestrukih reprezentacija muškosti. To naprosto nije istina. Kao prvo, kao što postoje feminizmi i feminizmi, tako postoji i patrijarhati i patrijarhati. Dovoljno se samo sjetiti Homera. A takvih bi se primjera moglo naći koliko oš.
Riječ “primalno” je bila citirana iz serije, zato je pod navodnicima. Da sam ja sama napisala i primalno i kulturno kondicionirano, onda bi to naravno bila kontradikcija, ali ovo prvo nije dio moje interpretacije. Žena u sceni je sama upotrijebila primalno, tako da se ona vjerojatno slaže s vašim interpretacijama. Ja očito mislim da veću važnost od biologije ima socijalizacija, ali ne tvrdim da je samo socijalizacija bitna, dapače, ne mogu ni tvrditi da imam jedan, provjerljiv i 100% siguran odgovor na pitanje koje je postavio Ljudi su idioti. Da znamo odgovor na to pitanje, ne bi bilo potrebe za ovim raspravama ni gomilama knjiga koje svaki dan izlaze na tu temu s potpuno proturječnim zaključcima. Moje mišljenje je da se radi (a fakat se nadam da se oko toga možemo složiti) o vrlo kompleksnoj stvari u kojoj je i biologija važna – vrste kao i konkretnog pojedinca, ali i socijalizacija – naš odgoj unutar obitelji i društva/kulture, tj. uzori koje smo imali dok smo odrastali te modeli iz popularne kulture i umjetnosti koje smo usvajali, ukratko, gomila svjesnih i nesvjesnih faktora koji utječu na to što nam se sviđa i, primjerice, kako bismo reagirali u ovoj situaciji iz Louieja.
Slažem se da postoje raznolike reprezentacije muškosti u patrijarhatu, tako nešto sam pokušala napisati i u tekstu, no moj je dojam da ipak postoji jedan model muškosti koji je privilegiran – to je ovaj racionalan, snažan, hrabar itd. Isto tako, ne slažem se da patrijarhat ide protiv ženske emocionalnosti (niti mislim da ona mora nužno biti urođena kod svih žena – mislim da tu također postoji spektar više i manje emocionalnih žena, kao i emocionalnih muškaraca). Iz mog iskustva i pročitane literature, patrijarhat upravo naglašava emocionalnost žena, često ih prikazujući kao iracionalne, histerične luđakinje na čije se osjećaje stalno treba paziti i treba ih smirivati. A što se tiče “dudeka”, mislim da jednim dijelom stoji ovo što si napisao, da se patrijarhat pobrinuo (i) za njih, naglašavajući sigurnost koju žena može dobiti od takvog muškarca, za razliku od onog prvog koji je predstavljen kao “osvajač” koji se ne može smiriti uz brak i obitelj.
Kao prvo, ispričavam se na svojoj nepažnji. Da, to je bila tvoja autorska interpretacija dijegetske interpretacije lika iz svijeta fikcije. Hm? Što se transgeneracijski prenosi i što se u biti internalizira, slažem se da je prilično složena i zeznuta stvar. Ali, postoji tu po meni jedna “caka”, a to je da mi danas živimo u svijetu “hiperemocionalnosti”, pogotovo vezano uz ljubavne odnose. Prije nekoliko godina jedna naša mlada umjetnica imala je projekt propitivanja osjećaja i zavjeta vezanih uz zaruke i brak, pa je tako u jednom intervjuu izjavila: ” Prije pet godina napravila sam film “Daniil Ivanoviču, oženi me” u kojem sam odlučila zaprositi Daniila Ivanoviča Harmsa, ruskog pisca pokojnog već 70 godina, koji je pisao priče nadrealističkog, apsurdnog sadržaja. Priče su mi se jako svidjele i htjela sam mu u tom duhu napraviti hommage, a najapsurdnije što možemo napraviti jest obećati nekome nešto što je emotivne prirode i samim time jako nestalno. Zaprositi pisca koji je već ionako pokojan činilo mi se kao vrhunsko zavođenje – priča Petra.”
http://www.jutarnji.hr/petra-zlonoga–bila-sam-luda-za-harmsom–zato-sam-ga-zaprosila/1033396/
Meni je ova njezina zadnja rečenica nevjerojatno paradigmatična za cijeli niz zabuna i neshvaćanja patrijarhalne kulture (a brak je dio nje) u kojoj je emocionalnost tek nuspojava, nje može a i ne mora biti; može je biti odmah na početku, a može se pojaviti tek poslije (dogovoreni brakovi), a i ne mora, to nije važno za klasični brak; drugim riječima, poanta patrijarhalnoga braka nije strastvena ljubav i frcanje emocija na sve strane – to su sve romantične fore koje su došle s buržoaskim društvom i u trenutku kad je patrijarhat već počeo propadati. U tom kontekstu gledati “hiperemocionalnost” ove žene iz serije Louie, jednostavno ne može biti patrijarhalno. U patrijarhalnoj kulturi ona bi “smjela” biti razočarana, ali bi “morala” trpiti njegovo “poniženje” i “nemuževnost”. Ne pokazuje li upravo to pluralnost patrijarhata?! I da budem još doslovniji: samim tim da je ona došla u mogućnost da uopće iskaže na taj način svoje nezadovoljstvo, odnosno, da ga otkanta, jasan je pokazatelj da to više nije patrijarhat.
Za kraj rekao bih da patrijarhat jednako tako ograničava i muškarce, kao što ograničava i žene. A to se često zapostavlja i smeće s uma. I to ne mislim u feminističkom smislu. Jednostavno patrijarhat nameće društvene imperative i muškarcima i ženama – da ostanemo samo na našem, domaćem polju, sjetimo se Kolara i njegova djela Svoga tela gospodar.
P. S. Namjerno ovdje pojam patrijarhat koristim u feminističkom smislu. Povijesno gledano nije svaka predfeministička kultura i društvo bilo patrijarhalno. On se u svojoj biti može vezati samu uz uske nomadsko-ratničke skupine.
Ok, slažem se s puno toga – pa mnoge feministkinje tvrde da je ideja patrijarhalnog braka (koja je jednim dijelom preživjela do danas) nastala kao posljedica potrebe za očuvanjem privatnog vlasništva: da se zna čija su djeca i da ta djeca (sinovi) mogu nasljediti obiteljsku imovinu. Tu uskače trubadurska/udvorna ljubav da pruži emocionalnu podlogu racionalnom pothvatu.
Slažem se za emocionalnost, odnosno ideju romantične ljubavi – mnoge su feministkinje pisale o ideji ljubavi kao upravo onom faktoru koji žene (i muškarce) drži u patrijarhalnim brakovima. Ali baš zato što patrijarhat propada, kao što kažeš, možda bismo mogli hipernapuhanu ideju ljubavi promatrati kao zadnji pokušaj patrijarhata da se održi? (Priznajem, i samoj mi je iznimno teško ovdje razlučiti između prisile i izbora, jer sam u braku iz onoga što vjerujem da je ljubav.)
Stvarno ne mislim da je patrijarhat monolitan, svemoćan i sveprožimajući, niti da je danas isti kao na početku novog vijeka. I izgleda da propada, ili se barem mijenja, transformira. Ali sad zapravo ne razumijem s čime se ne slažeš, odnosno što ti je problematično u mom tekstu. Ok, očito misliš da je biologija važnija, a ja mislim da je socijalizacija. Ali točno ovo što si sad napisao: da patrijarhat ograničava muškarce kao što ograničava žene i da im također nameće društvene imperative… pa to je bila poanta cijelog mog teksta! Čak i ako se ne slažeš s nekim tezama i pojedinostima, ipak sam točno to htjela reći.
ja bi radija za muža Soprana,nego onog tupana Raymonda
Ne slažemo se u tome što ja mislim da su ti imperativi i ta ograničenja ne samo potrebna i korisna nego upravo nužna za stabilnost društva, dok ti (i ostale feministice) očito smatrate da su anakrona i nepotrebna te da ih se treba riješiti. Funkcija braka nema toliko veze sa zaštitom privatnoga vlasništva, niti s time da se zna čija su djeca, jer je on stariji od privatnoga vlasništva, a mehanizmi “kontrole reprodukcije” postoje već i u životinjskom svijetu… njegova je prvenstvena funkcija spolna egalitarnost među muškarcima. On treba osigurati svakom muškarcu jednu ženu i na taj način smanjiti libidinalne tenzije u društvu. Danas brak u svom suštinskom smislu više ne postoji. Buržoasko pretvaranje braka u samo još jedan od ugovora, s jedne strane, i njegovo povezivanje s romantičnim pojmom ljubavi, s druge strane, poništili su njegovu bit. Nadalje ne slažem se niti s pojmom seksizma. I kao i u slučaju društvenih imperativa smatram ih korisnim i potrebnim. Oni ili kanaliziraju muški libidinalni potencijal kroz neku od kulturalnih formi (eto, uzmimo kao primjer i sada već “proslavljeni” bećarac), ali tu su i vicevi, pošalice, razni “vulagarni” komentari itd, ili, kao u ovom slučaju s mudima, iskazuju generalizirajuću binarnost između “muškosti” i “ženskosti”, koja opet ima svoju funkciju. Ona je važna zato što je i u patrijarhalnim društvima u svakodnevnom životu dinamika među spolovima puno kompleksnija nego kako to vidi feminizam i daleko, daleko je to od teorijskog konstrukta o jadnim, ugnjetvanim i bespomoćnim ženicama i nasilnim patrijarhalnim muškarcima. Zato bih ja svaku feministicu poslao da makar godinu dana živi na selu, da vidi raskorak između zbilje i teorije.
Da, bogme se ne slažemo.
“brak je stariji od privatnog vlasništva” – izvor molim?
Kakav izvor, pobogu?! To je kao da pitaš matematičara da ti da “izvor” za to što su dva i dva četiri. Trebaš proučavati antropologiju, povijest, arhelogiju, mitologiju itd. To su tomovi i tomovi knjiga, a ti bi sad jedan izvor i sve saznala s dva klika miša. Ne ide to tako. Ali hajde, ukratko: privatno vlasništvo u ekonomskom smislu pojavljuje se s robovlasništvom, a robovlasništvo s razvitkom poljodjelstva i sve naprednijom proizvodnjom oružja i kad je element radne snage postao važan u diferencijaciji društva na (ekonomske) klase. Prije toga su se sukobi vodili za teritorij, odnosno, resurse (razdoblje hordi, plemena), uostalom kako je to i u životinjskom svijetu. No razvitkom civilizacije, nastankom proizvodnje dobara (a ne samo njihovim skupljanjem ili lovom), gradnjom gradova i stvaranjem novih socioekonomskih odnosa te posljedično neprestanim usavršavanjem oružja, radna snaga postala je važan proizvodni faktor i tada nastaje privatno vlasništvo. S time da rodovska društva u biti nemaju privatno vlasništvo u suvremenom smislu već imaju neki oblik zadružnoga rada nad resursima za proizvodnju, što je vidljivo u svim društvenim ustrojstvima koja su pretežno ratarsko-stočarska i sjedilačka, za razliku od nomadsko-ratničkih koja s vremenom postaju osnov vladajućih slojeva, koji sebi podčinjavaju porobljeni živalj i teritorij i postaju robovlasnici. Naravno da je ta dinamika iznimno složena i zahvaća nekoliko tisuća godina na cijelom prostoru Zemlje s nejednakim razvojem i iznimno je teška za proučavanje. Tragove obreda vjenčanja možemo pratiti najmanje još od faze mlađeg kamenoga doba i uzgoja biljaka i domestifikacije životinja te je sam brak u svojoj biti vezan upravo uz živototvorne elemente plodnosti. I ta reproduktivna funkcija braka je valjda nešto oko čega se slažu svi antropolozi, ali tu postoji ipak jedna dublja etološka caka, a ta je zašto baš monogamni brak, kao ipak najrasprotranjeniji oblik muško-ženskih zajednica, kad je monogamija gotovo iznimka među primatima kojima je glavni ustroj “poliginični”. Odgovor je malo zaprepaščujući: to je izum oružja. Onoga trenutka kada te je tvoj suhordnik u tren oka mogao na spavanju priklati ili ti zabiti kameni šiljak u srce postala je malo nezgodna te neprestana libidinalna tenzija između mužjaka ili muškaraca unutar iste skupine. I kako to riješiti: e, pa upravo brakom koji je mitotvorno uzdignut na raznu svjetotvorstva. Istina je da uz monogamni brak i dalje kroz povijest postoje i poliginični odnosi, ali lako je primijetiti da se oni vežu prvenstveno uz nomadske ratničke zajednice, odnosno, robovlasništvo gdje se druge žene otimaju iz tuđih skupina. Biološku funkciju muške poligamnosti civilizacijski je zamijenila (obredna, hramska) prostitucija. Zato su brak i prostitucija kameni temeljci svake zdrave, vitalne i stabilne civilizacije. I zato će ova naša zapadna civilizacija propasti ili će se pretvoriti u neku biotehnološku distopiju. Svi društveni imperativi, vezani uz brak, nadalje, izravno se suprotstavljaju i muškim i ženskim libidinalnim porivima (zato jer su muškarci biološki promiskuitetni, a žene iako su usmjerene na serijsku monogamij, emocionalno se drugačije vezuju), pa je danas, kada su oni de facto ukinuti, došlo ne samo do raspada braka kao institucije nego i vjerojatno do najveće muško-ženske krize u povijesti ljudskoga roda, makar u vrijeme civilizacije, kada u razvijenom svijetu praktički već više od polovice ukupnoga broja stanovnika čine samci, i kada smo na neki način regresivno se vratili u “nesvjesno” doba divljašva. Ali to je kao da majmuna u skafanderu vratiš na stablo da opet skakuće, urliče i vere se po lijanama. Ali on to više ne zna i naravno da će se razbiti i ubiti.